Kada je htio da igra niste ga mogli zaustaviti. Bio je jedan od najboljih fudbalera, koje je Kolumbija podarila i član možda najjače generacije Los Kafeterosa. Ali fudbal Faustinu Asprilji nije bio na prvom mjestu. Najvažnija sporedna stvar na svijetu njemu nije bila toliko važna, koliko sporedna. Ipak, i pored toga on je jedan od najživopisnijih fudbalera u posljednjoj deceniji prošlog vijeka.

Rođen je 1969. godini u Tului, ali je fudbalsku karijeru počeo 90 kilometara sjevernije, u jednoj akademiji u Kaliju. Prvi klub u profesionalnoj karijeri bio mu je Deportivo iz Kukute, ali se tu zadržao samo godinu dana. Naredna destinacija je Atletiko Nasional, gdje za tri sezone pokazuje sav potencijal.

Priča o mladom, talentovanom Kolumbijcu došla je do ušiju evropskih klubova. To su godine kada je Serija A bila najbolja liga na svijetu, pa je bilo logično da Asprilja na Apeninima nastavi karijeru. Javila se Parma, tada jedan od najjačih klubova u Italiji. Porodica Tanci ulagala je ogroman novac u klub, te je za oko 11 miliona funti Kolumbijac 1992. obukao “žuto-plavi“ dres “mljekadžija“.

U dresu Parme u prvom mandatu osvojio je Super kup Evrope, Kup Uefa i Kup pobjednika kupova. Ali dok je nosio dres italijanskog kluba na površinu je isplivala njegova neprofesionalnost. U finalu Kupa pobjednika kupova protiv Antverpena ostao je na klupi, jer se nekoliko dana ranije povrijedio u jednom incidentu. Naime, u njegov automobil zakucao se vozač autobusa. Asprilja je bijesan izašao iz kola i udario nogom u vrata autobusa. Tom prilikom razbio je staklo koje mu je rasjeklo nogu i onemogućilo ga da nastupi u pomenutom finalu.

Tu nije bio kraj incidentima. Provodi i noćni izlasci bilisu česta pojava, ali su u klubu to trpjeli, jer je pružao dobre partije. Kada je bio u lošoj formi optužio je trenera Parme, Nevija Skalu da je glavni krivac za to. Zbog toga je kažnjen novčano, pa je prijetio da će otići iz kluba.

Tada nije otišao, ali jeste 1996. Naredna destinacija bio je Njukasl. Prvi dan u Engleskoj i pravo “englesko vrijeme“. Kiša, snijeg, oluja, svaka moguća nepogoda sručila se taj dan na London. Nevrijeme na koje Kolumbijac nije navikao.

“Na predstavljanju mi je u glavi bila samo pomisao koliko je hladno“, pričao je kasnije, a onda i objasnio kako je došao u Englesku.

“Vidio sam na mapi da je Njukasl pored mora i šta sam drugo mogao da pomislim nego da je tu plaža i da je toplo? Zamišljao sam jahte u luci i mnogo sunca.“

Uprava “svraka“ na ovaj transfer potrošila je 6,7 miliona funti, a menadžer Kevin Kigen našao se na udaru kritika, jer je po mišljenju navijača bilo suludo izdvojiti toliko novca za problematičnog igrača.

Odmah je dobio priliku da igra. Poslije jedne čaše vina u hotelu i upoznavanja sa timom, rečeno mu je da je uvršten u sastav protiv Midlzbora. U igru je ušao u drugom poluvremenu i bio jedan od najzaslužnijih za preokret i trijumf Njukasla.

U meču protiv Mančester sitija udario je laktom u glavu Kita Karla. Suspendovan je i kažnjen novčano, a Njukasl je polako zaostajao u šampionskoj trci sa Mančester junajtedom. Jedan od krivaca po mišljenju navijača bio je Asprilja.

Nekoliko mjeseci poslije Asprilje Njukasl je doveo Alana Širera. Kolumbijcu se to nije svidjelo, pa je iz Bogote telefonirao ljudima u klubu i rekao im da ne može da dođe, jer je avion pokvaren. Naknadnom provjerom utvrđeno je da je avion poletio. Igrač jednostvano nije htio da se pojavi.

Najbolji meč u dresu engleskog tima odigrao je u sezoni 1997/1998 protiv Barselone u Ligi šampiona. Njukasl je protiv “blaugrane“ slavio 3:2, uz het-trik Kolumbijca.

Bila je to posljednja sezona u Engleskoj. Ponovo se vratio u Parmu, gdje ostaje jednu sezonu i u drugom mandatu osvaja Kup Uefa i Kup Italije.

Poslije razlaza sa Parmom otišao je u Južnu Ameriku. Igrao je u Brazilu i Čileu, a ostalo je upamćeno da je, dok je igrao za Universidad de Čile na trening došao sa pištoljem te prijetio saigračima da će pucati ako ne budu trčali. Kasnije su i igrač i klub pričali da je u pitanju šala.

Skandali sa oružjem

Skandal sa pištoljem u Čileu bio je samo jedan u nizu kada je riječ o oružju. Na proslavi nove 1995. godine pucao je iz pištolja koji nije bio registrovan. Osuđen je uslovno na godinu dana zatvora.

Četiri godine kasnije u jednom ljetovalištu pucao je u vazduh, a 2008. godine osuđen je na kaznu kućnog pritvora, jer je u blizini kuće pucao iz automatskog oružja.

“Ja volim oružje“, odgovorio je jednom pirlikom na pitanje novinara.

Ni u reprezentaciji nije bio cvjećka

Bio je član možda i najjače generacije, koju je imala kolumbijska reprezentacija. Ali ni tamo nije mogao bez ispada. U kvalifikacijama za Mundijal 1994. uoči meča sa Argentinom rečeno mu je da će biti na klupi. Naljutio se i rekao da je to loše za njegov imidž. Okrenuo se i otišao iz hotela gdje je reprezentacija bila smještena. To se nije svidjelo ljudima u savezu, pa mu je rečeno da je doživotno izbačen iz ekipe. Tada se pokajao i na konferenciji za medije zaplakao i izvinio se, pa je vraćen u tim.

Mjesec dana kasnije Kolumbija je u kvalifikacijama ponovo igrala protiv Argentine. To je onaj čuveni meč u Buenos Ajresu kada su Kolumbijci slavili 0:5. Asprilja je na tom meču postigao dva gola…

Jednom prilikom zakasnio je na okupljanje reprezenacije, jer je bio na izložbi konja.
Pamti se i duel sa golmanom Paragvaja Hoseom Luisom Čilavertom, kojeg je Asprilja udario glavom, uz objašnjenje da ga je ovaj pljunuo. Glavom je udario i policajca koji ga je izbacio sa jednog koncerta.
Na Mundijalu u Francuskoj 1998. pošto je izašao iz igre rekao je novinarima da bi neki drugi igrači trebalo da budu zamijenjeni. Tada ga je selektor poslao kući. Nije pomoglo ni izvinjenje Asprilje, kao ni molba predsjednika Kolumbije Ernesta Sampera da igrač bude vraćen u tim.

Takav je bio Faustino Asprilja – živopsina figura kolumbijskog, ali i svjetskog fudbala.

Leave a Reply