Piše Igor Hrvatin

Ljubiteljima fudbala nadimak “Bam-Bam” – čuvenog španskog novinara Huana Katolda Spinoze sigurno nešto znači.

Pogađate, riječ je o najboljem čileanskom fudbaleru svih vremena Ivanu Zamoranu.

Rođen prije 54. godine u Santjagu u Čileu u siromašnoj radničkoj porodici, kao najstarije dijete Luisa Zamorana i Alisije Zamore. 

Ivan je od malih nogu pokazivao talenat za fudbalskom bubamarom, a rani gubitak oca, kada je imao 13. godina, samo ga je dodatno ojačao da nastavi svoj fudbalski put.

Njegov otac Luis imao je samo jednu želju – “Želim da igraš za Kolo Kolo” .

Zamorano je ispunio amanet, ali tek na kraju karijere…

Krenimo redom…

Zanimljivo da je Ivan fudbalsku karijeru počeo na poziciji štopera u lokalnom klubu “Benito Huarez” da bi sa 16 godina potpisao svoj prvi profesionalni ugovor sa ekipom “Kobresal” za vrlo skromnu platu od 10 dolara mjesečno.

Što bi naš narod rekao: “Daj šta daš”…

“Bam Bam” je od osvoje prve plate sebi kupio teksas pantalone i toga se i danas sjeća. Zamorano je sa svojim tadašnjim klubom 1987. godine ostvario istorijski uspjeh, osvojen je nacionalni Kup, a u finalu upravo savladana je ekipa “Kolo Kolo”.

Sudbina dalje Zamorana vodi u Italiju na probu u Bolonju kod trenera Điđija Maifredija, koji nije bio impresioniran njegovim znanjem, talentom…

Epilog, Zamorano neće igrati nikada za Bolonju, umjesto toga otišao je u Švajcarsku i nastupao dvije sezone za Sent Galen, gdje je za kratko vrijeme postigao 37 golova.

Već tada su skauti počeli da se raspituju za kosatog momka iz Čilea..

Sljedeća stanica bila je Sevilja. Dvije sezone u vreloj Andaluziji, 59 golova, odlična preporuka za slavni Real Madrid.

U ljeto 1992. godine blicevi su sjevali na “Santjago Bernabeuu” stadionu – Ivan Zamorano je zadužio bijeli dres “Kraljevskog kluba”.

Simpatična je i anegdota vezana za prelazak Zamorana iz Sevilje u Real. Ivan je bio na svadbi svoje sestre, da bi u trenutku “veselja” zazvonio telefon, javio se njegov menadžer i nakon toga Zamoranu je rečeno, “postao si fudbaler Reala”.

Nakon te vijesti, svadba je pala u drugi plan a svi gosti, zvanice su požurili kako bi čestitali Zamoranu.

U Madridu dobio je nadimak “Bam-Bam”- lik iz crtane serije “Kremenko” u kojoj je to ime usvojenog sina Barnija i Beti, malo, neumorno, dijete puno energije.

Sa Realom su stigli i prvi veliki trofeji, Kup Španije, zatim i Super Kup, i u sezoni 1994-95, sa 28 pogodaka i titulu nacionalnog šampiona. Poseban detalj iz te šampionske godine je i utakmica sa najvećim rivalom Barselonom , meč na kom je “Bam-Bam” postigao “het trik”, a utakmica je završena (5-0) za Madriđane.

Na kraju sezone devetka Reala proglašena je za najboljeg stranog igrača Primere a sa 28 golova Zamorano je osvojio i titulu najboljeg strijelca “La Lige” – “Pićiči”.

Nakon četri godine u Madridu, Čileanac se po drugi put obreo u Seriji A. Ovaj put uspješno…Tadašnji, prebogati gazda Intera Masimo Morati nije žalio novac da ga dovede na “Meacu”.

U početku su trofeji izostali, a onda je stigla nagrada, trofej Kupa Uefa 1998. godine, u finalu protiv Lacija (3:0) jedan od tri gola dao je upravo matador iz Čilea.

Ta generacija Intera i dalje je za mnoge fanove “nero-azura” jedna od najboljih. Ronaldo, Zamorano, Đorkaef, Zaneti, Paljuka, Vinter…

Ono po čemu će ostati upamćen u Milanu je i džentlmenski potez, kada je Brazilcu Ronaldu ustupio dres sa brojem 9, a za sebe uzeo kreativni broj 1+8, i na šmekerski način uspio da zadrži svoj omiljeni broj.

Sporan je bio i broj 10, ni tu se Zamorano nije bunio, Roberto Bađo je ispunio “ego” dobio šta je tražio.

I danas se mnogi neće sjetiti da je Bađo igrao u Interu (ako se ne klikne na wikipediu), ali kreativnog broja Ivana Zamorana, svakako da.

Da ne zaboravimo Ronalda, i potez Zamorana. Ni, Italijanska federacija nije imala ništa protiv. Zašto se odlučio na taj poteza Ivan je ispričao nešto kasnije.

“Ronaldo je izgubio finale Svjetskog prvenstva 1998. a bili smo dobri drugari, pa sam kada je stigao Bađo, odlučio da mu ustupim devetku, iz sažaljenja zbog neuspjeha u Francuskoj”, ispričao je Zamorano.

Osim mnogobrojnih golova, driblinga i simpatičnog načina odabira broja na dresu, Zamorano je bio prepoznatljiv i kao jedan od najpožrtvovanijih igrača na terenu.

Trener Intera Điđi Simoni kazao je da je Zamorano bio duša ekipe.

“Još se sjećam kako je Ivan podsticao ekipu prije nego što bi izašli na teren.  Svaka utakmica je za njega bila poput rata”, ispričao je Simoni.

Za Čile je odigrao je 69 mečeva i postigao je 34 pogotka, svi se sjećamo Mundijala 1998. u Francuskoj i reprezentacije Čilea koja se tada kvalifikovala na završni turnir poslije 18. godina.

Mnogi su tada sa simpatijama gledali na Čile, a posebno na njihov napadački tandem, Marselo Salas – Ivan Zamorano.

Čileanci su ispunili očekivanja prošli su u osminu finala, gdje ih je zaustavio moćni Brazil. Čile je kasnije “osvetila” Francuska.

Selekcija Emea Žakea, puna zvijezda, kasnije velikih trenera (Zidan, Blan, Dešamp…), uzela je “Zlatnu boginju” u finalu protiv “karioka”.

Odužio se reprezentaciji…

Zamorano je ipak uspio da i nacionalnoj selekciji obezbijedi medalju sa velikog takmičenja, u Sidneju 2000. na Olimpijskim igrama, Čile je osvojio bronzano odličije.

Karijeru je završio tri godine kasnije u ekipi Kolo Kolo, i tako ispunio amanet svog oca Luisa.

Nekada siromašni mladić, sa prašnjavih ulica Santjaga, danas je uspješan poslovan čovjek u Čileu, čija imovina se procjenjuje na 80 miliona dolara.

Vlasnik je nekoliko kompanija, uspješan biznismen i filantrop, u braku je sa bivšom manekenkom Marijom Alberom, sa kojom ima dvoje djece.

Foto: inter.it

Leave a Reply