Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

Vjerovatno da, do prije par mjeseci, nismo ni pomislili koliko smo zavisni od košarke i koliko može da nam nedostaje. Sport, i košarka posebno, postali su sastavni dio naše svakodnevice. Zato je potpuno razumljivo zašto su sve oči bile uprte u izvještaj sa sastanka Evrolige održanog 23. maja, pa očekivano i moje.

Iskreno malo toga sa tog sastanka me je iznenadilo, niti je to stav o prekidu sezone a još manje konačna lista učesnika za narednu sezonu (o čemu ću malo kasnije) koliko činjenica da je do sada nezabilježenu snagu pokazao sindikat igrača. Ne govorim samo o zajedničkom stavu već doslovce o snazi – svi mediji su prenijeli vijest da su igrači bili protiv nastavka sezone.

Da se razumijemo, potpuno podržavam taj stav jer je situacija u svijetu bila takva (ponegdje još i jeste) da se postavljalo pitanje HOĆE li uopšte biti sporta , ne samo u mjesecima već i godinama koje su pred nama.

Kada nema univerzalnog odgovora za pandemiju, treba svesti rizik na minimum a otkazivanje nastavka Evrolige, to jeste. Ipak mene „muči“ nešto drugo. Nedavno je Kari Pešić imao osvrt na jednu situaciju , koju je naravno javnosti prenio na sebi svojstven način, spontano ali i vrlo konkretno a bilo je upravo vezano za snagu sindikata igrača: pripreme počinju određenog dana a ne kada klub i trener to odluče.

Malo je reći da je to potupno suprotno od, recimo, mog vremena koje mi i dalje djeluje kao da nije bilo tako daleko.
Najmanje što želim je da igrači prolaze kroz ono što su igrači na ovim prostorima tada proživljavali, svu neizvjesnost o kojoj mogu da posvjedoče….pa skoro svi moji savremenici ali mi ta snaga ipak smeta iz samo jednog razloga: igračima su ugovori u potpunosti garantovani dok s druge strane uopšte nisu u obavezi da isporuče ono što se od njih očekuje. Neka sredina bi bila prihvatljiva jer želim da verujem da bi u takvoj situaciji i motivacija igrača bila drugačija (čitaj: veća)

No, možda sam malo otišao od teme, svakako su ovo samo moja lična razmišljanja, koja iz prijateljskih odnosa sa urednikom imam prilike da sa vama podjelim, a svode se na sljedeći pasus.
Odluka Evrolige o prekidu takmičenja u suštini čak nije ni stav Đordija Bartomeua, pa čak ni klubova koji sjede za istim stolom, već igrača, pa mi djeluje da su zaključak oko tačke jedan mogli samo da konstatuju.

Dolazimo na onaj dio sastanka koji je (bezrazložno) izazvao brojne polemike u regionu. Opet, bez ideje da navijam ili da ne navijam, bez simpatija ili antipatija, pokušavam da zamislim sljedeću sliku: 18 predstavnika klubova iz sezone 2019-20 treba da glasa o sastavu ekipa za narednu sezonu. Ko je taj koji daje predlog da to bude neka druga ekipa? Ko glasa protiv sebe? Tamo nema predstavnika ekipa iz Evrokupa zar ne?

Dakle kako bi se uopšte pitanje o ekipama iz Evrokupa pojavilo na dnevnom redu sastanka ekipa iz Evrolige? Želim da verujem i u krajnjem slučaju , ubijeđen sam da odluke u Evroligi ne donosi jedan čovjek i da je ovo bila jedina logična i nužna odluka, vjerovatno u suprotnosti sa svim sportskim aspektima koji, realno, nisu uvek glavna ideja vodilja Evrolige. U prilog tome ide i najava da će proširenje , kada do toga dođe, biti sa ekipama iz Francuske i Velike Britanije (!!!).

Čelnici ABA lige su (mudro) čekali rasplet u okviru Evrolige s obzirom na činjenicu da je nastavak ABA lige bio smislen jedino ukoliko bi se nastavila i Evroliga. Naravno epilog sastanka, u skoro svim medijima bio je : Partizan za, Zvezda protiv nastavka. Time se šalje poruka da su ostali timovi ABA lige manje vrijedni jer kao da nisu prisustvovali sastanku. Bojim se da imam odgovor na pitanje, zašto naslovi nisu prenijeli pomenutu vest na sljedeći način: ABA liga, po ugledu na Evroligu, okončala sezonu.

U tom odgovoru, koji kako rekoh znam a vjerujem da ga znaju i vmnogi od vas, ogleda se (ne)spremnost ABA lige da bude pravi partner Evroligi. Često se na ovim prostorima govori u maniru šta nam radi ova Evroliga a treba se samo podsetiti šta se sve dešavalo na terenima u regionu, kolliko klubova se gasilo i koliko se pravila mjenjalo u toku samo jedne sezone. ABA liga ima SAMO jedan zadatak pred sobom: da dobro prouče bilten o pravilima ponašanja koji je Evroliga izdala prošle godine, od transparentnosti finansija do , parafraziram, „obaveze da navijači vode računa o ličnoj higijeni i na tribinama ne ugrožavaju navijača koji je došao ada uživa u košarci“.

Kao igrač koji je imao privilegiju da igra u vrhunskim klubovima na ovim prostorima, da odigra veliki broj fantastičnih utakmica i osvoji priličan broj trofeja, postavljam pitanje, koje se nekako sakrilo u moru različitih stavova koji su zapljuskivali internet: da je završena Evroliga i da je završen Evrokup sa Partizanom koji, sticajem okolnosti, staje u polufinalu (lopta je okrugla zar ne?), da li ABA liga UOPŠTE ima predstavnika u Evroligi u sezoni 2020-21? Ko kaže da zna, ne govori istinu, ko kaže da misli ili da je ubijeđen, uvjerili smo se, ne znači mnogo.

Da se vratim na ABA ligu, tačnije ABA 2 ligu. Napokon će mnogi timovi iz regiona ponovo naći smisao svog postojanja: igraće u ligi koja (najzad) vodi u viši rang.

Godinama sam u razgovorima sa prijateljima iz košarke postavljao jedno te isto pitanje: Ako već imamo ABA kao nastavak savezne lige Jugoslavije, zašto nemamo ABA 2 koncipiranu po istom modelu kakva je bila 1b liga-istok i zapad. To je mogao da bude spas ne samo za klubove već i za nacionalne šampionate koji, složićete se, godinama nemaju pravi smisao.

Nikada nisam dobio kontra argument zašto zapad ne bi bio sastavljen od 4 slovenačka 5 hrvatskih i 3 BiH tima. Ne mora nužno ni 12 ako je mnogo, 10 je sasvim dovoljno. Sa druge strane istok bio bio sastavljen od 5 srpskih 3 tima iz Crne Gore i 2 iz Severne Makedonije. Neka ovo ostane vama za razmišljanje, vratimo se u realnost.

Kao što se Borac vratio na košarkašku mapu od momenta kada je krčio put ka ABA ligi, tako će sigurno i učesnici u narednoj sezoni imati isti cilj i time podići kvalitet košarke u regionu, kvalitet sopstvenog igračko-trenerskog kadra kao i novac koji će igrači primati. Kada sam već kod igrača, od kojih sam i započeo priču, volio bih da makar u jednom dijelu budu tretirani i zaštićeni kao njihove kolege s početka priče jer, iako postoje različita mišljenja, mahom pogrešna, košarka postoji zahvaljujući njima

Leave a Reply