Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

Vjerujem da ništa novo neću reći ako kažem da nas čeka posebna evroligaška sezona. Naravno sve zbog pandemije koja, dok pišem ove redove, ne jenjava ni na jednoj tački zemljine kugle. Čak je i Sjeverna Koreja doživjela vrtoglavi rast zaraženih :1.

I pored toga Evroliga je, potpuno očekivano, napravila raspored za sljedeću sezonu uz preporuke koje se tiču, kako zdravlja igrača, tako i svih ostalih učesnika najbolje evropske košarkaške lige. Datumi su određeni i sada svi čekamo, gledajući najviše u nebo, da li će se situacija u svijetu popraviti.

Ipak, ako je bude, ova sezona Evrolige će biti zaista nešto posebno: neće biti Željka Obradovića.

Znam, reći ćete, da odlaze i dolaze novi igrači svake sezone. I upravu ste sa tom razlikom što će fantastičnog Dončića zamjeniti podjednako fantastični Larkin i razlika će biti samo u tome što će se njegovim potezima malo više radovati navijači na drugom kraju Evrope ali i svi oni neutralni koji vole dobru košarku.

Šta o Žocu reći osim 18 završnica i 9 titula. Vjerujem da to nikad niko neće dostići. Nekoliko je razloga a najvažniji je epoha u kojoj se nalazimo, u kojoj su treneri potrošna roba.

Na to se nadovezuje strast, ljubav i posvećenost koju teško da mlađe generacije mogu da razumeju. Uslovi u kojima se radilo od samog početka Željkove karijere, teško mogu da se nađu u savremenoj košarci.

Sankcije i sve prepreke koje su tada postojale prevaziđene su najviše zbog poznatog inata ali i ogromnog povjerenja koje je od starta imao, povjerenja igrača i povjerenja tadašnjih ključnih ljudi Partizana, Dragana Kićanovića i Milenka Savovića.

Upravo to je bio recept koji od starta znao da upotrebi, da stekne povjerenje i jednih i drugih koji su često na sukobljenim stranama.

To je uspjevao i u prethodnoj sezoni iako se osjećao neki naboj, iz razloga koje samo Željko može da zna. Fener je gubio u nevjerovatnim završnicama ostavljajući ga u čudu i vjerujem, tako duboko vjerujem, da je njemu u momentima poraza bilo najteže.

Gdje god je radio, po okončanju sezone, slušali bismo izjave njegovih igrača koji bi ostali kod njega zauvjek, ne pitajući gdje ide. Tu u pitanju nije novac, tu je u pitanju odnos, riječ koja će biti ključna posle, po mom mišljenju, jedinog Željkovog kiksa u karijeri, o čemu ću malo kasnije.

Odnos koji je uspostavio sa ekipom, svakako ni blagim favoritima za osvajanje trofeja, te 1992, jačao je iz godine u godinu i u svakoj sezoni je bivao trener, otac, prijatelj…

Kad god se povede priča o onoj (ne)čuvenoj 2005-oj, uvijek sam bio na njegovoj strani.

Znao sam šta pokušava a znao sam koliko ega je bilo u toj ekipi. Ubijeđen sam da je do posljednjeg minuta utakmice protiv Francuske vjerovao da igrači znaju koliki je ulog i apelovao samo na odnos, čak ne ni prema njemu samom, već prema košarci kao igri, sami prema sebi, saigračima, navijačima, svima koji su tako željno čekali još jedan (već viđen) trofej.

Vjerujem da ga to prvenstvo proganja i danas i da negdje u dubini duše, još uvijek ne može da shvati kako je to moglo da se desi.

Od tog momenta osvojio je još 4 evroligaška trofeja da bi mu u Beogradu izmakao taj, nevjerovatni, deseti.

Ipak, poznavajući njegov rad i djelo, znam da će se pojaviti neki novi projekat, da će se u njemu ponovo probuditi ona strast koju nosi skoro 30 godina i da ćemo ga ponovo vidjeti na terenima najjačeg evropskog takmičenja. Jer….

Znam da još nije rekao posljednju reč. Zato, Željko uživaj u odmoru i brzo nam se vrati.

Leave a Reply