Piše: Vladimir Kuzmanović sportski konsultant na Sportklubu
U današnje vrijeme izgleda da nije lako odrediti kada počinje nova sezona. Jesu li ove kvalifikacije početak nove ili kraj prethodne sezone, pitanje je za milion dolara, koji, uzgred budi rečeno, uvijek nedostaje klubovima iz regiona za novi pohod na titulu.
Bilo kako bilo svi, ili skoro svi klubovi, doživjeli su blage potrese, prije svih Budućnost i Crvena Zvezda – napustili su ih dojučerašnji stratezi koji su bili možda jedan od najvažnijih faktora klupskog uspjeha.
Prvo je Džikić, bez mnogo pompe napustio Podgoricu i veoma brzo našao novi klub u Izraelu. Nešto vremenski vrlo slično desilo se i Dejanu Radonjiću koji je novi član Panatenaikosa.
I tu se završavaju sličnosti između dvojice stratega. Razlike su da jedan objektivno nije mogao više od učinjenog, što se uvijek ocjeni kao neuspjeh, dok je drugi, naprotiv, uradio i osvojio sve što se moglo osvojiti. Poznajući ih naviše gubi regionalna košarka jer takvih nema iza svakog ćoška ali ne sumnjam u ispravnost njihovih odluka i vjerujem da nema ničega nedorečenog u njihovim odlascima.
Razlog za to su vrlo pristojni i kulturni rastanci trenera i dojučerašnjih klubova što me iskreno raduje jer ukazuje da smo i mi malo napredovali u razumjevanju i komunikaciji. Pravi ljubitelji košarke samo mogu poželeti obojici puno sreće uz želju da ih putevi ponovo navedu u region.
Da se vratimo na reprezentativne aktivnosti. Crna Gora je uskočila u upražnjeno mjesto za EP i koliko raduje toliko unosi dozu panike jer je za takve projekte ipak potrebno nekakvo planiranje što je uovom slučaju potpuno izostalo.
No sastav kojim raspolažu Đetići, uz karakter koji posjeduju, mogu da ih dovedu do dobrih i za mnoge iznenađujućih rezultata. S druge strane Srbija je nastavila sa kvalifikacijama za SP i u prvom susretu izgubila onaj jedan poen prednosti u direktnim duelima sa prilično snažnom i brzom reprezentacijom Letonije. Opet je to bio šaroliki sastav igrača koji nisu imali zapažene minutaže u ovoj (prethodnoj) sezoni ali poznajući Pešića, želim da vjerujem da je u ovom trenutku to najbolji sastav raspoloživih igrača.
Ipak kvalitet utakmice nije bio na nivou, iako je sam po sebi bio u drugom planu jer se u ovakvom sistemu takmičenja računa samo jedino, pa makar to bila i najminimalnija pobjeda. I ona je izostala iako su u sastavu bili čak i NBA igrači Marjanović i Bjelica koji, takođe, nisu imali mnogo minuta na parketu u Dalasu odnosno Golden Stejtu. Teško je za 5 dana prebaciti se u pobjednički mod i ostvariti izdanje po kakvom ih pamtimo u prethodnim okupljanjima.
Osim prilično dobre odbrane u prvom poluvremenu i odlične energije na parketu, nedostajao je vođa ekipe a to se oduvek očekuje od najiskusnijih. Vidjećemo kako će izgledati naredna utakmica protiv Belgije mada sumnjam da ćemo gledati vrhunsku predstavu. Dovoljno bi bilo da odgledamo pobjedu Srbije.
Još par interesantnih momenata. Kalinić je na korak od Barselone što potvrđuje kakvu sezonu je imao ovaj momak i koliko je bio bitan za uspjeh Zvezde u ovoj sezoni.
Nasuprot tome, još jedan povratnik u ABA ligu, Danilo Anđušić, “po treći put među Srbima”, nadajmo se srećnim za ovog momka koji posljednjih godina igra najbolji košarku u svojoj karijeri. Ja lično najviše žalim za odlaskom Dejana Davidovca bez obzira što više neću dobijati pogrde kako izgovaram njegovo prezime i bez obzoia da li je sa naglaskom na I ili na A, činjenica je da smo uživali u njegovim atipičnim igrama za ovu košarkašku epohu.
Djelovao mi je kao posljednji predstavnik davno izumrle vrste i volio bih da na njegovo mjesto uskoči neko sa sličnom košarkaškom imaginacijom. Ali mnogo toga ja još uzaludno želim….
Vrući dani, u svakom smislu, su pred nama. Čekamo vijesti iz najboljih regionalnih klubova a do tada možemo da uživamo u majstorijama Dončića koji, za razliku od mnogih, nekako uvijek može da nađe vremena za reprezentaciju svoje zemlje.
Možda jeste najmlađi ali katkada se i od najmlađih može mnogo naučiti.
