Trofejni crnogorski rukometni stručnjak Dragan Adžić – za Sportski.me je govorio na temu: “Kako sam uspio u sportu”.
Adžić, aktuelni selektor Slovenije i trener Krima iz Ljubljane je mladim sportistima (koji žele da uspiju u sportu) podjelio savjete, znanje, bogato iskustvo.
53-godišnji stručnjak, nakon igračke karijere, posvetio se edukaciji, trenerskom poslu u Budućnosti. Sa “plavima” je osvojio dvije Lige šampiona (2012 i 2015), a sa “lavicama” ima srebro sa OI u Londonu 2012. godine, i zlatnu medalju sa Evropskog prvenstva u Beogradu.
Gospodine Adžiću, je li talenat neki prvi preduslov za uspjeh. Talenat bez kojeg se ne može?
„Sigurno da je talenat vrlo značajan u sportu i generalno za uspjeh u životu. Taj talenat bi trebao da se prepozna od strane stručnih lica, da se kvalitetno razvija i da se na taj talenat kroz kvalitetan dugogodišnji rad, stvore radne navike. Nakon toga talenat dobija na težini i može dovesti do vrhunskog ostvarenja u sportu pa i ostalim segmentima života“, kazao je Dragan Adžić na početku razgovora za Sportski.me.
Koliko je važan motiv? Motiv da se dođe do cilja?
„Motivacija je izuzetno značajna za ostvaranje u sportu. Imao sam privilegiju da predajem na UDG na preporuku profesora Vukotića, imam predmet Psihofilozifija sporta, pa čak i na postdiplomskim studijima. Motivacija, unutrašnji karakter, da se voli sport, mislim da je najvažnija. Uz spoljašnju motivaciju, da se kroz sport pomogne svojoj porodici, podigne na neki viši socijalni status. Moje iskustvo, a 23 godine sam trener, i po meni čini mi se, kada se uspije kod selekcije treba birati pojačanu motivaciju ka postignućima. Takva motivacija dugoročno vodi ka uspjehu. Imao sam sreću i privilegiju da treniram puno takvih sportista“.
Uloga roditelja nekad zna biti mač sa dvije oštrice. Kako Vi gledate na to?
„Faktor roditelji je nekad je bio afirmativan. Naši roditelji su htjeli da mi budemo samo u sportu. Nismo imali nekih drugih negativnih uticaja. Posebno, naši roditelji sport nisu doživljavali, kao mogućnost, neke naše zarade, ili postizanje nekog socijalnog nivoa, nego trenutnog. Bilo je to zlatno vrijeme kada smo svi, imali dovoljno ili sve. Danas…u dobroj mjeri roditelji znaju biti negativni, vršiti određeni pritisak na svoju djecu i da neka svoja ne ostvaranja u životu i sportu ostvare preko djece. Sa čim se treba boriti. Pravi način je uključivanje djece u školice, bilo kojeg sporta i da se organizuje predavanje za roditelje, da se afirmativno objasni i sugeriše roditeljima, na koji način se treba odnositi prema djeci koja se bave sportom. Tu se može pomoći u vezi načina ishrane, i sami neki način sportskog života, jedne mlade osobe, i ukazati na negativne efekte. Naravno, ne može niko od nas, više da voli svoju djecu od samih roditelja. U svakom slučaju, moje iskustvo je da treba što više edukovati roditelje i prbližiti im tu negativnu stranu uticaja“.
Glad za uspjehom i radovanje svakom treningu, a pogotovo utakmici. Većina uspješnih sportista naglašavaju kako je ovo izuzetno bitan faktor?
„Glad za uspjehom je sigurno najizražajnija kod onih sportista koji su gladni svaki dan, na svakom treningu. Takvi, prave fenomenalne karijere, izdvoje se i traju na vrhunskom nivou. Pristalica sam da se karakter razvija u pozitivnom, kvalitetnom ambijentu – da takva vrsta afirmacije, svakodnevnog rada na sebi, bitnosti, treninga, još više od samog takmičenja, edukacije mladih sportista može podići tu glad, koja je izuzetno značajna…To je sve preduslov trajanja vrhunskog sportiste ili nekog tima“.
Karakter ?
„To je moja omiljena tema. Volim da čitam o tome. To je još uvijek velika dilema da li se razvija ili je urođen. U Sloveniji sam sa svojim saradnicima uspio da razvijam njihov ,karakter, promjenim način razmišljanja kod igračica. Vrlo teško će neka djevojčica ili dječak ući u rukomet, a da se plaši duela, kontakta. Ta, prva selekcija djece, koji biraju rukomet, nam daju zapravo da karketer postoji. On je višeslojan, ali je apsolutno nešto, što po meni mora biti pretpostavka uspješnosti, crnogorskih sportista, po potencijalu, po pitanju karaktera. Crna Gora ima taj jedan dobar ambijent, i u kolektivnim sportovima, u rukometu, vateprolu. Imamo najbolja dostignuća, upravo jer smo taj karakter uspjeli razviti i to je donijelo vrhunske rezultate“.
Koliko je bitan taj faktor prepoznavanja odluke (dobre) …često ti detalji znaju da prelome ?
„To je nešto što je vrlo značajno. Ta vrsta talenta je nama svojstvena – generalno neko prepoznavanje u dosta sportova sa loptom, ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Visok nivo genetske predispozicije za „manipulativnošću“, odabir kvalitetnih odluka, situacija na terenu. Po meni je to urođeno. Ali, kroz kvalitetan trening od malena, se to može graditi, da djeca donose odluke i da tako polako šire svoju kreativnost“.
Sreća? Koliko je važna ?
“Sreća je po meni priprema, plus prilika. U životu i sportu je tako doživljavam. Koliko sebe damo, toliko ćemo biti spremni za prilike, koje svako od nas u životu dobija. Zatim, koliko smo sebe dali u toj pripremi, kada se ukaže prilika, mi ćemo biti spremni i iskoristićemo je. Za one koji nisu tog razmišljanja, to je čista sreća…Sreća u ostvarivanju uspjeha, apsolutno bez dileme je priprema i prilika”.
Rad na sebi, korigovanje grešaka. Prihvatiti savjet bez ega ?
“Spuštenje ega…Svaki sportista treba da ima određni ego, to je nešto što ga odvaja u određenom momentu. Ali, to ne smije da ruši tim, njegovu prisutnost, pružanje maksimuma. Sigurno da je neophodan. Bitno je raditi na sebi. U sportu se mijenjaju situacije iz dana u dan. Ako, ne pratimo inovacije, u zaostatku smo apsolutno. Bitno je da smo svjesni da griješmo, koliko ne znamo, i otvorenost da se čuje i prihvati mišljenje, savjet”.
Koliko je bitna sam atmosfera na putu ka uspjehu?
“U timskom sportu…atmosfera, sinergija, kohezija je ključna za ostvarivanje vrhunskog rezultata. Vrlo je teško doći do tog nekog stanja, u timskom sportu – sa puno različitih karaktera, godina, motivacija. Ali, to je nešto što je meni kao treneru najizazovnije, i sigurno najzahtjevnije – kada se ostvari, meni je to najveća satisfkacija. To traži puno rada, na grupnom, kolektivnom nivou, i čini tu prevagu”.
Kako se po Vama postaje lider? Nije lak zadatak da zavrijediš pažnju, odnosno liderstvo u ekipi ?
“Puno sam se bavio razvojem lidera. Imao sam priliku da radim sa dosta lidera u ženskom rukometu u posljednjih 20. godina. Pravi lideri se rađaju. Imamo primjer, među nama…Bojana Popović je uz pomoć Anje Anderson puno radila na sebi, i razvila se, po meni u najboljeg lidera, u rukometnom sportu u posljednjih 20 godina. To joj je pomoglo i sada u trenerskoj karijeri. Bojana je imala gen u sebi. Imala je pokretačku energiju, izraženu emocionalnu, socijalnu intelegenciju – da svoj ego zna da spusti, a da igrače digne oko sebe. Tim pravcem sam se i ja bavio, u radu sa mlađim igračicama, liderima od Bojane. Vrlo je značajno prepeoznati lidera. Ako tim nema lidera, što nije jednostavno imati. onda trener mora da preuzme tu ulogu. Liderstvo u sportu i biznisu je vrlo dragocjeno. Može neko da ima predispozicije lidera, ali mora puno toga da nauči, da se ophodi prema timu, koji će da ga prati, vjeruje mu, a on da ga vodi do vrhunskog rezultata”.
Odlučnost. Hrabrost. Koliko je to bitno? Sreća prati hrabre? Da li je to uvijek tako u sportu ?
“Sreća sigurno prati hrabre. Sreća prati one koji su dali sebe u pripremi dugi niz godina, da sebe podignu na veći nivo. Sreća prati odlučne, koji nisu odustali na tom putu, nakon poraza, povreda, nepoštovanja određenih trenera, prema nekim igračima…Sve što nosi jedan put. Ali, odlučnost i hrabrost, jedan tim ili sportistu do maksimalnih ostvarenja”.
Poruka za mlade za kraj?
“Danas je bavljenje sportom je neophodno za sve mlade. Apsolutno, vrijeme mobilnih telefona, igrica, tableta i ostalih stavri je vrlo opasan po zdravlje djece. Volio bih da uživaju. Treba proći par sportova, izabrati pravi, uživati u fizičkoj aktivnosti, jer nas to čini zdravima. Izabrati sportsku granu koja odgovara mladim ljudima. Pronaći pravu motivaciju za postignućem i istrajati u tome. Što je duže mlada osoba u sportu, sigurno da je spremnija za život, i uz neko obrazovanje, sport dolazi kao neophodan pratilac uspješnosti. Kroz sport se naviknemo na pobjede, nepravde i da nakon poraza dignemo glavu i idemo dalje”.
Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.
