Draško Brguljan je prvak Evrope, vicešampion svijeta sa Crnom Gorom, četvorostruki uzastopni učesnik Olimpijskih igara – ima dva četvrta mjesta iz Pekinga i Londona.
U Tokiju 2021. godine zajedno sa Jovankom Radičević je nosio crnogorsku zastavu na svečanom defileu sportista.
39-godišnji Kotoranin, vaterpolo as u smiraj prošle godine se vratio u A tim, bio sa “ajkulama” na kontinetlanom, a zatim i planetarnom takmičenju, i pomogao saigračima da u Dohi izbore vizu Pariz.
Na pitanje hoće li biti sa ekipom na svojim petim Igrama je odgovorio…
“Iskreno ne znam…Da me sad pitate rekao bih da neću, ali ima još dva mjeseca do početka priprema, vidjećemo šta će biti. Jako teško su mi pala ova dva takmičenja, na Evropskom nisam ni mogao da pomognem u četvrtfinalu kad je najviše trebalo jer nisam igrao. Na Svjetskom sam dao sve od sebe, zaista sam u svakom meču dao maksimum. Sve me to potrošilo, i znajući koliko će teške pripreme da budu i koliko napora treba za sve, ne vidim da to mogu da iznesem. Ali, kažem još jednom, duga su dva, dva i po mjeseca, možda se nešto promijeni”, kazao je Brguljan na početku razgovora za Sportski.me
Odmor nakon dva iscrpljujuća takmičenja u kratkom intervalu bio je kratak. Draško se vratio obavezama u Primorcu.
“Nismo se odmorili uopšte, dobili smo nekoliko slobodnih dana, što je vrlo korektno od ljudi iz Primorca. Jednostavno kalendar je takav da se nemoguće odmoriti. Evropsko i Svjetsko prvenstvo u mjesec i po dana izmore do krajnjih granica”, rekao je Brguljan.
Brguljan, smatra da je vaterpolo kalendar prenatrpan, te da je sve manje razumijevanja za igrače za odmor, nakon klupskih sezona i reprezentativnih.
“Nisam tu ja problem – imao sam pauzu dva ljeta, odmorio, zato valjda još uvijek i igram. Problem je što se u vaterpolu ne vodi računa o igračima, naročito mladim. Odmora maltene nema, pauze su ljeti po dvije sedmice, nekad i manje ili malo duže. To je malo, u košarci svi imaju obavezan odmor od 40 dana, u fudbalu 35…U vaterpolu kad tražite koji dan duže odmora treneri i uprave odmah misle da niste posvećeni, da ne želite da trenirate i slično. Ni jedan od njih sigurno ne želi više da pobjedi od bilo kojeg igrača, tako da bi mogli malo da pogledaju kako im se igraci osjećaju, nismo roboti. Pa se čude sto neki mladi talentovani igrač oscilira ili stagnira, što je jedno takmičenje odličan a drugo nije na nivou. Kako će biti bolji, pitam se, “ubijeni” su od prenatrpanog kalendara, i od sati i sati treninga”. kaže naš as.
VRATIO SE DA POMOGNE TIMU
Brguljan je vaterpolo kapicu Crne Gore nosio na 47.mečeva – postigao je 26. golova – njegovo ogromno iskustvo, znanje u i van bazena, pomoglo je ekipi u Dohi, pred kojom je bio veliki pritisak da se plasira u Pariz.
Draško kaže da je plasman “ajkula” prošao kao sporedna vijest.
“Izborena je viza teškom mukom. Nikad se nije bilo lako kvalifikovati na Olimpijadu, a sad posebno, i posebno kad se pogleda sa kim smo sve igrali na ova dva takmičenja i u kakvim smo grupama bili. Jedina smo reprezentacija koja je odigrala, dva takmičenja, sa svim ekipama iz Top 10 na svijetu. Sa Grcima, Špancima i Rumunima čak po dva puta. Da ne pričam koliko se to malo cijeni kod nas. Sjećam se da smo nekad imali premije za odlazak na OI, sad je prošlo maltene kao sporedna vijest. Apsolutno nije pitanje premija, niti je iko u reprezentaciju zbog novca, samo kažem koliko se nekad cijenio odlazak na OI (uz to je ekipa bila mnogo iskusnija od ove sad). Naravno, ima i određeni broj ljudi kojima je iskreno drago, koji su navijali svim srcem. Čestitali su nam neki novinari, bivši sportisti, generalno ljudi koji nas podržavaju kako god da odigramo. Svima njima hvala na podršci svih ovih godina. Nisu rezultati onakvi kakvi bi svi voljeli, nema medalja, promjenilo se dosta toga, više nismo favoriti za medalje, ali doći će i to. Dokle god se držimo u vrhu, u najboljih 8-10 reprezentacija doći će nekad i medalja”, poručuje Draško.
Šta je zaista potrebno da se preskoči to četvrtfinale ? Imali smo tu bronzu 2020. godine, ali od tada smo bez odličja sa velikih takmičenja ?
“Vrlo jednostavno, nismo u 5-6 najboljih ekipa na svijetu. Dobri smo, imamo puno prostora za napredak ali trenutno pripadamo poziciji gdje jesmo”, nedvosmilen je Brguljan.
MALO KO VODI RAČUNA O VATERPOLU
Stanje u vaterpolu nije dobro, podvlači Brguljan.
“Osim sto još uvijek nemamo kvalitet za medalju, po meni su problemi mnogo širi. Malo ko vodi računa o vaterpolu, klubovi nam ne stoje dobro. O Kataru i Budvi ne treba ni da se priča. Jadran i Primorac se nešto bore, ali to teško ide, tesko se nalaze sponzori, da nije par ljudi koji se svakodnevno trude da dva kluba opstanu ne bi smo imali vaterpolo. Kad se ti problemi riješe onda ćemo pričati o medaljama. Sjetite se 2008. godine bili smo prvaci Evrope, kakva je liga bila? Jadran prvak Jadranske lige, Kataro osvajač Len kupa, Primorac prvak Lige sampiona”.
Pozitivan primjer na svjetskoj vaterpolo mapi je selekcija Francuske. Brguljan, dodaje da ništa nije slučajno.
“Francuska je odlična reprezentacija, godinama rade dobro, Sedam igrača je iz Marseja, Miloš Šćepanović im je trener, uz njega su postali pravi igraci, među osam najboljih ekipa u Ligi šampiona su godinama… Na klupi reprezentacije imaju Vjeka Kobešcćka, koji je u tri najbolja trenera na svijetu. Ništa nije slučajno”, ističe Draško.
MALAGA 2008 – SJEĆANJE NE BLIJEDI
Brguljan je kao 23-godišnjak bio dio zlatnog tima Crne Gore na Evropskom prvenstvu u Malagi 2008. godine – što je najveći uspjeh u istoriji crnogorskog vaterpola. Emocije, kada se pomene Malaga, finale na Dan državnosti 13. jula, uvijek su prisutne.
“Ima emocija naravno, to je najveći uspjeh crnogorskog vaterpola, ujedno i jedina zlatna medalja na velikim takmičenjima. Sjajna ekipa predvođena sjajnim trenerom, poklopilo se dosta toga tada. Evo 15-16 godina kasnije, i 20-tak velikih takmičenja, vidimo koliki je to uspjeh bio i koliko je teško osvojiti neko takmičenje”, jasan je Draško.
Brguljan, kaže da nikad nije pogledao kompletan meč. O uspjehu “ajkula” snimljen je i film, “Šampioni iz Malage”.
“Nikad nisam pogledao utakmicu, neke isječke samo, ne znam zašto. Ni jednu od tih velikih utakmica nisam gledao, ali hoću jednog dana. Film je odličan, jako dobro i emotivno napravljen”, ističe Brguljan.
Krenuli ste od nule tada. Sad, sa ove distenca, kad se prisjetiš, koliko je to bilo teško ?
“Nakon toga smo igrali tri finala na više od 20 takmičenja. Jako je teško u našim uslovima doći do medalje a tek zlatne…Svi kažu da je vaterpolo sport u kome igra par reprezentacija, i tu ima istine. 10 ekipa je na vrhunskom nivou. Ali i u drugim sportovima je tako, u fudbalu je osam reprezentacija u istoriji osvajalo Mundijal. U košarci je slično, svi znamo ko su najbolji i koja od 4-5 reprezentacija osvaja. U rukometu Danska ili Francuska…Desi se da neko iskoči da se ubaci u borbu za medalju, ali uglavnom je u svim sportovima 6-8 reprezentacija konkurentno, i one uvijek uzimaju medalje”, rekao je Brguljan.
Dugo si na sceni. Kako ti izgleda vaterpolo danas ?
“Igra se ubrzala malo, dosta je i više duela, neke ekipe igraju sa jednim centrom i onda drugi igrači ulaze na tu poziciju. Fizički je zahtjevnije, više je plivanja, kontranapada…Ali, suštinski se nije promijenilo puno, i dalje su najbolji igrači oni najstariji, koji su godinama najbolji u svojim zemljama. U Mađarskoj, Varga Deneš, u Srbiji Prlainović i Pjetlović, kod nas Ivović, u Španiji Perone. U Hrvatskoj Joković, Grčkoj Funtulis. Neki od njih više ne igraju u reprezentaciji, ali su i dalje najbolji. To dosta govori o njima, ali i o mladim igračima, radu i napretku”, zaključio je Brguljan.
Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.
