Prvi susret donio je sve ono što vrhunski roman ima u svojim najboljim trenucima – lagani tempo koji skriva oluju, karaktere koji se grade iz pogleda i pokreta, tišinu prije krika.
Barselona je, kao uvijek, igrala na notu kontrole. Ali to nije bila kontrola iz udžbenika, već ona vrsta suptilne dominacije koju vidiš kod velikih muzičara – improvizacija u okviru harmonije, sloboda koja ne ruši, nego podiže. Inter je odgovorio školovano, organizovano, sa disciplinom koja nikad nije prelazila u sterilnost. Bili su kao likovi koji znaju svoje mjesto, ali žele da napišu sopstveni kraj.
Revanš je bio nešto sasvim drugo. Ako je prvi meč bio književnost, drugi je bio pozorište. Scena ogromna, svjetla jaka, a tenzija se mogla osjetiti. Nije bilo važnih grešaka, ali je bilo onih malih, ljudskih, koje daju dušu velikoj predstavi. Igralo se pod punim gasom, ali bez gubitka dostojanstva. Svaka lopta, svaki kontakt, nosio je u sebi svijest da se igra za nešto više od rezultata.
Inter je djelovao kao tim koji razumije istoriju – i svoju i tuđu. Znali su gdje su, znali su protiv koga igraju. Barselona, s druge strane, igrala je kao da brani ideju. Ne trofej, ne reputaciju, već samu ideju igre. Nisu se branili, nisu kalkulisali. I to je ono što je bilo najljepše.
Najveća pobjeda ovih 180 minuta bila je to što nijedna sekunda nije bila prazna. Čak ni kada nije bilo šansi, ni kada se lopta kretala sporo, nije bilo dosade. Kao u velikim romanima, nije radnja ta koja te drži, nego jezik. A jezik ovog dvomeča bio je – fudbalski čist.
Taktika se ne može prepričati, jer nije bila važnija od osjećaja. Igrači nisu trčali da ispune kvote, već da ispričaju nešto. Svaki dribling, svaka tranzicija, nosila je u sebi poeziju.
Rezultat će se možda zaboraviti, ali osjećaj neće. Osjećaj da ste prisustvovali nečemu što se dešava rijetko, ali ostavlja traga. Kao kada pročitate posljednju rečenicu dobre knjige i ostanete da gledate u stranicu, u tišini, ne želeći da izađete iz svijeta koji vam je upravo dat.
