Piše: B.R.
Fudbal više nije igra, nego proizvod. I to ne bilo kakav – proizvod koji se neprekidno cijedi, monetizuje, razvlači, sve dok ne ostane bez sadržaja. Prošireno Svjetsko prvenstvo za klubove koje je trenutno u toku, još je jedan u nizu primjera tog trenda.
Ideja da 32 kluba iz cijelog svijeta odigraju turnir odmah po završetku iscrpljujuće sezone ne proizilazi iz sportskog razuma, već iz tržišnog apetita. A taj apetit više ne poznaje granice.
Ono što su nekad bile ljetnje pripreme, regeneracija i analiza prethodne sezone, sada postaje nova prilika za zaradu. Igraču koji je u maju odigrao finale Lige šampiona, slijede reprezentativne obaveze, a potom – jednomjesečni turnir. Bez odmora, bez predaha, bez smisla. Zamisliti sezonu koja traje jedanaest mjeseci i završava se Svjetskim prvenstvom za klubove – to nije napredak, to je iscrpljivanje resursa pod lažnim obećanjima “prestiža”.
U sred tog besmisla, kratko i precizno oglasio se Jirgen Klop: “Najgora ideja koja je ikad realizovana u fudbalu”. Nije rekao najgluplja, nije rekao najpohlepnija – rekao je najgora. I bio je potpuno jasan zašto: jer ne postoji više prostor u kojem igrači mogu da dišu.
Povrede postaju konstanta, ne izuzetak. Mišići pucaju, ligamenti popuštaju, a kapacitet oporavka više ne zavisi od stručnog štaba, već od toga koliko avionskih sati ima između dvije utakmice. FIFPRO već godinama upozorava da ovakav ritam vodi u krizu zdravlja sportista, a FIFA odgovara – novim takmičenjima.
Istina je jasna: više utakmica ne znači bolji fudbal. Igra postaje usporena, opterećena, sterilna. Umorni fudbaleri nisu inspirativni nego operativni – tačno odrađuju šta moraju, izbjegavaju rizik i broje dane do pauze koje možda neće ni imati. Veliki turniri gube vrijednost kad na njih dolaze iscrpljeni igrači.
Ovdje se ne radi o sportu. Radi se o kontroli, pravima prenosa, o interesima koji se ne mjere golovima već evaluacijama tržišta. Organizatori ne pitaju trenere, ne pitaju ljekare, a najmanje pitaju igrače. I kad odluče, odluče za sve. Nema pregovora, nema alternative. Samo kalendar – još puniji, još teži.
Ako ovako nastavimo, ostaje još samo jedno pitanje: ko će igrati kad se svi povuku? Fudbal se neće urušiti naglo. On će polako izgubiti formu, zatim tempo, pa smisao. A kad publika shvati da više ne gleda igru nego ponavljanje, biće kasno za bilo kakvu korekciju.
