Budućnost nastavlja tradiciju njegovanja svojih korijena i poštovanja prema ikonama koje su oblikovale stogodišnju istoriju plavo-bijelog dresa, a u sklopu inicijative da se ojača veza između kluba i legendi koji su obilježili najponosnije plave godine stigao nam je kapiten Rajko Folić.
I to prvi put u prostorije klupskog Kampa.
Nekadašnji stub odbrane ne pripada samo fudbalskim statistikama – to je priča o vremenu u kojem je Budućnost bila identitet grada, ponos Titograda, odiseja o hrabrosti, prkosu i ljubavi. Jer u njegovoj porodici fudbal i Budućnost su bili nešto više od igre – bio je to način života.
Rođeni brat, pokojni Milutin Mišo Folić – legenda i Budućnosti (230 utakmica, četiri gola, igrao 10 godina (1958–1965, 1968–1971)), ali i splitskog Hajduka – takođe je bio sinonim za gospodstvo, čast i ugled. Svojevremeno je to bila storija o dva brata, jednom klubu i samo jednoj ljubavi.
Rajkov dolazak na Kamp bio je emotivan, a tiha rečenica kojom je otvorio razgovor nosila je težinu…
„Nažalost, tek danas sam prvi put došao na Kamp“, poručio je Folić koga su dočekali izvršni direktor Predrag Kažić i sportski direktor Gavrilo Petrović.
„Prijatno sam iznenađen ljudima u klubu, primili su me korektno, razgovarali smo o istoriji, sadašnjem trenutku… Izložio sam svoje poglede i viđenja, dao neke predloge i stavio se na raspolaganje ako mogu da pomognem. Naravno, ako treba – tu sam, bez ikakvog nametanja, jer Budućnost je moj klub.“
„Moj klub“ nije bila površna izjava, već riječi čovjeka koji je igrao u vremenima kada su se dresovi prali ručno, kada su tribine Titograda živjele zajedno sa ekipom, kada je Budućnost bila simbol grada, a grad simbol Budućnosti.
Riječi čovjeka koji je učestvovao u najvećim uspjesima plavo-bijelog kluba: Rajko Folić je u razmaku od 1963. do 1977. upisao 312 nastupa, postigao četiri gola, učestvovao u oba finala Kupa Maršala Tita: 1965. i 1977.
Drugi igrač sa liste sa najvećim brojem nastupa za klub (Slavko Vlahović je prvi sa 413) je u prvom finalu Kupa sa klupe svjedočio porazu od Dinama (2:1): tada je gledao kako Hajduković, brat Mišo, Gardašević, Pavlović, Savković, Kovačević (Ivanović), Šaković, Todorović, Šorban, Ćerić i Franović gube sa 2:1.
„Imao sam dva pokušaja, ali mi se nije dalo. Taj Kup iz 1965. je za mene veći podvig, jer smo do finala došli kao drugoligaši. Bio je to nevjerovatan uspjeh za Budućnost i Titograd“, govori Rajko, pa se prisjeća poraza od Hajduka nakon produžetaka (2:0) 12 godina kasnije…
„Ta utakmica je imala težak i dinamičan tok. Igrali smo sjajno prvo poluvrijeme, držali se odlično tokom cijelog meča, imali dvije velike šanse, ali je onda fizička sprema u produžecima došla do izražaja. Naravno, uz nesporan kvalitet Hajduka, čija je generacija tada bila četvorostruki šampion velike Jugoslavije.“
A na Marakani, gdje se preselilo pola Titograda, Rajko Folić je sa kapitenskom trakom predvodio sljedeći sastav: Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Rajko Folić, Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević, Dragomir Kovačević, Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević, Petar Ljumović, a sa klupe su ušli Momčilo Božović i Dragan Vujović.
„Najžalije mi je što nismo osvojili Kup. Ni za čim drugim ne žalim. Neki transferi su bili izvjesni, ali to me nije doticalo ni najmanje, jer su Budućnost i Podgorica bili moj dom, tu sam rođen, tu sam odrastao, tu su bili moji prijatelji… To je bilo sve što mi je potrebno. I danas je tako.“
Sudbina je htjela da u 31. godini, zbog problema sa srcem, završi karijeru. Upravo poslije tog poraza od Hajduka u Kupu. Danas rijetko posjećuje utakmice, mnogi mu zamjeraju, ali ima svoje razloge. Međutim, i u 80. godini svaki vikend gleda – svoju Budućnost. Dok smo se rastajali i vozili kišnim ulicama Podgorice, pričao je o suboti i Mornaru.
„Budućnost je velika, uvijek se voljela i uvijek će se voljeti. Ne može drugačije, niti je normalno, kad se rodiš u ovome gradu.“
A u znak zahvalnosti za godine predanosti i za kapitensku čvrstinu, za partije koje su ulazile u legende i za priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, Rajko Folić je iz ruku izvršnog direktora Predraga Kažića i sportskog direktora Gavrila Petrovića primio kristalni globus sa posvetom, kao i Monografiju „Ponosna prošlost, jedna je Budućnost“.
Završili smo još jednu posjetu sa ogromnom simbolikom – sa osmijesima, sjećanjima, emocijama i toplinom koja je pokazala da Budućnost zna i želi da cijeni svoje veličine. A Rajko Folić – kapiten koji je, zajedno sa bratom Mišom, zauvijek ispisao svoje ime u plavo-bijeloj istoriji – upravo je to: veličina.
