Piše: Vladimir Kuzmanović
Uh kakve smo četvrte utakmice plej ofa u sezoni 25/26 imali prilike da gledamo!
Dobro, treba biti pošten, dvije od tri koje su bile na programu, pošto je Olimpijakos već ovjerio vizu za završni turnir. Imam osjećaj da nam je svima neki način žao što su dvije serije završene dok je ostala ona treća, svakako najuzbudljivija.
U četvrtak su na teren izašle ekipe Hapoela i Reala.
Naravno ponovo u dvorani u Botevgradu i to za nijansu manjim brojem gledalaca, što ponovo otvara neka pitanja na koje teško da ćemo dobiti odgovore, makar ne u neko skorije vrijeme. Hapoel je na megdan izašao sa drugačijom idejom u odnosu na prethodni meč. Karte su bačene na definitivno jednog od najboljih igrača na svojoj poziciji, odličnog Dena Oturua, što je on pokazao već u prvoj četvrtini, postigavši 12 od prvih 17 poena za svoju ekipu. Ipak od samog kraja te četvrtine Real preuzima stvari u svoje ruke a to nisu uspjeli da spreče ni standardno odlični Brajant sa 12 poena, ni vaskrsli Vasilije Micić kome je ovo definitivno jedna od najboljih partija u sezoni.
S druge strane 5 dvocifrenih igrača u Realu govori koliko je teško bilo zaustaviti sav arsenal kojim kraljevski klub raspolaže. Itudis nije imao dovoljno riješenja i dovoljno aduta tako da je izostalo bilo kakvo iznenađenje, koje bi, ruku na srce, bilo najveće u četvrtfinalu ukoliko izuzmemo Monako. Ni poslije ove utakmice nije izostalo dopisivanje aktera putem društvenih mreža, što nam govori da ćemo često imati prilike da čitamo mudre riječi predsjednika Janaja. Možda je bolje da napravi dobru analizu svega (ne)učinjenog mada sam stava da je ovo poprilično uspješna sezona evroligaškog debitanta. Šta li on o tome misli, saznaćemo u narednim danima.
Za petak su bile zakazane najintersantnije utakmice četvrtfinala i u potpunosti su opravdale naša očekivanja. Fener i Žalgiris su odigrali još jedan meč koji je trener gostiju Jasikevičijus prokomentarisao riječima Novčić je pao na našu stranu. I zaista je tako u bilo. Igrač odluke mogao je da bude mladi (Jr) Brendan Boston sa nastupom “Šta sve možeš da (ne)uradiš u Kaunasu za 3 desetinke”. Čini mi se da se Šaras nije obraćao sudiji kod tog faula, već upravo njemu i to ne baš biranim riječima. Srećom postoji premotavanje pa možete lako da pročitate sa usana šta tačno govori, uz osnovno poznavanje engleskog jezika.
Na svu sreću Brendan nije odveo svoj tim u poraz ali ni u pobjedu poslije 40 minuta igre i to prije svega zahvaljujući… Ne nije Boldvinu koji nam je omogućio produžetak…ne, nije ni u drugom poluvremenu preporođenom Hortonu Takeru koji je imao problem sa faulovima od samog početka meča već… Da, Kemu Birču koji je više od pola sata dominirao parketom. Sve čestitke za momka koji se svakako ne kotira među 10-15 visokih igrača lige, niti upada u krug onih koje bi ste izabrali za svoj tim, čak ni u fantaziju, ali je danas bio maestralan. Za skoro 34 minuta, 21 poen i 13 skokova. Nevjerovatno i potpuno zasluženo.
Drugi nevjerovatan podatak sa utakmice je šut domaćina za dva poena. 35% nije dovoljno ni za pobjedu u nacionalnoj ligi a kamo li na utakmici ovakvog intenziteta i opet su bili na korak od pobjede. I sigurno znate kako, prošlog puta sam pisao o tome. Jedina sjajna tačka spoljne linije jeste veteran Ulanovas sa 3/3 dok su ostali imali nevjerovatnih 2/14. Presudna serija je bila onih 8:0 na startu produžetka od koje Žalgiris nije mogao da se oporavi. Poslije svega viđenog, zaslužena pobjeda Fenera i šesto Šarasovo uzastopno pojavljivanje na završnom turniru, sedmo ukupno. Nije to mala stvar.
I na kraju dana, stiže košarkaška poslastica, sudar dvije izuzetne ekipe ali i dvije drugačije koncepcije, dva drugačija načina komunikacije i dva drugačija pogleda na košarku.
Puna OAKA nije zastrašila fantastičnu prisebnost igrača Valesnije koji kao da su nekako sazreli u ove tri prethodne utakmice, ne ponovivši greške sa kraja treće. Ipak jedna je mogla skupo da ih košta. Kameron Tejlor, koji je odigrao još jednu odličnu utakmicu, umesto pasa u ćošak i bezbedne lopte u rukama saigrača, na 43 sekunde do kraja, ipak ide na koš. Neuspješno. Mislim da su ovo bile najduže 43 sekunde u njegovom životu jer je tako malo potrebno ekipi kao što je Panatenaikos da sve to preokrene. Ipak, tekst o ovoj utakmici treba da počne pričom o nevjerovatnoj partiji Žana Montera.
Statistiku pogledajte sami a ja ću reći PIR 45! Bilo je zaista uživanje gledati svaki njegov pokret, što u napadu što u, više nego korektnoj, odbrani. Nijedan igrač Valensije nije gubio fokus, ugledajući se na svog trenera Martineza. Nije bilo diskusije sa sudijama čak ni kada je Tajler dobio poprilično jak udarac od Osmana na ulazu pod koš, koji su još i prikazali u usporenom snimku, dodatno nam pokazavši da nije bilo L od lopte, pa čak ni kada je Badio ostao i bez ruke i bez lopte pri jednom presingu zelenih, što smo takođe videli u ponovljenom snimku. Igrali su potpuno bez straha, uvereni u uspeh što se ogleda u jednom elementu, veoma problematičnom za njih tokom cele sezone, slobodnim bacanjima. 21/24 nije nešto na šta smo navikli kada je Valensija u pitanju. I da vam kažem…
Mislim da je Kostelo primio loptu jer je Martinez to tražio. Mislim da time želi da kaže igraču da ima povjerenja u njegov šut. I Kostelo je postigao jedno, dovoljno za povratak u Španiju. Šta se desilo sa Panatenaikosom?
Prije svega čuli smo krajnje neobičnu izjavu Atamana i to na poluvremenu i to na domaćem terenu. Ovako nešto nije vidio za 25 godina. Iskreno, ne znam na šta je tačno mislio. Možda ne zna ni on ali ja svakako nisam ljubitelj tih potpuno neodređenih izjava. To vjerujem da znate. Zatim dolazimo do najvećih zvijezda tima. Nan… Izuzetan, naročito u drugom poluvremenu ali katkada kao da igra u “ima vremena” ritmu. Hejs Dejvis je sa 0/7 za tri, morao bolje jer ako se ne dobije utakmica u Valensiji, na dnevni red će doći i odlazak u Tadž Mahal. Kada izostanu ova dvojica po pravilu se pojavi treći, Čedi Osman, momak nevjerovatne energije za kojeg se zabrinemo svaki put kad se stušti na koš. Nerijetko ga izvlače iz naručja kamermana. Ipak, eksperiment sa Toliopulosom, pošto su Šortsu ušli u glavu i potpuno mu razbili samopouzdanje, nije uspio jer to ipak ne ide tako i trebalo bi da jedan od najiskusnijih trenera to i zna. I vjerujem da zna jer zna i sve greške koje su pratile Pao tokom ove, poprilično turbulentne sezone. Nema još Janakopulosa da se oglasi ili sam ja udubljen u pisanje pa ne obraćam pažnju ali osmisliće on već nekakvu predigru pred peti meč u kojem svako ima svog favorita. Vjerujem da znate koji je moj.
Hvala na još jednom druženju kojem se polako bliži kraj ali… ćeraćemo se mi još. Pozdrav od čika Kuzme
