Piše: Vladimir Kuzmanović
Specifične okolnosti pod kojim sam gledao utakmicu ovdje u Beču, natjerale su me da premotam utakmicu i pogledam je u miru. I uživao sam. Koliko u samom ishodu, toliko u neizvjesnosti koju nam je utakmica donosila svih 40 minuta. I da, u pravom smislu svih 40 minuta a doći ćemo i do tog poslednjeg, potpuno neverovatnog.
Početak je pripao Realu. Neutralisali su sve glavne poluge, uslovno rečeno domaćih, tako što je Dorsi bio potpuno isključen iz igre dok je Vezenkov teško dolazio do dobrih pozicija. Kad bi došao tada je uglavnom pogađao uz dodatno slobodno bacanje.
Na drugoj strani svoje košarkaško umjeće predstavio je fantastični Trej Lajls koji je već u 13. minutu nanizao čak 15 poena. Ko bi rekao da će u drugom poluvremenu upisati svega 3 od svojih 24 poena. I pored njegove izuzetne igre, druga četvrtina je bila u znaku crveno bijelih prije svega zahvaljujući čovjeku koji je, baš kao i Furnije, apsolutno zaslužio MVP nagradu završnog turnira, Aleksu Pitersu. Odmah ću se prebaciti da onaj njegov teški šut iz okreta, njegovi posljednji poeni iz igre, na jedan poen razlike kada svoj tim vodi na prednost od 3 poena. Uzvraća izuzetno fokusirani Hezonja i tada se, po mom mišljenju, desio ključni trenutak na utakmici, ofanzivni skok Furnijea i koš Tajrika Džounsa.
Mislim da je od svih 12 to bio najvažniji skok na utakmici, bez obzira što je Olimpijakos dominirao i u ukupnom i u ofanzivnom skoku. 12 naprema 7, od čega su bar 3 Realova u posljednjih 30 sekundi, nije bilo dovoljno da taj odnos donese bilo kakvu prevagu. Do tog momenta i tih poena Real je bio taj koji je držao konce u rukama. A onda 10 od 10 sa linije penala! Vokap, Furnije i Piters bez ijednog promašaja. Koliko često svi mi koji pratimo košarku pričamo o tom detalju koji može da bude presudan baš u ovakvim završnicama kada je potrebna mirna ruka i prije svega mirna glava. Ali naravno ima i jedan drugi detalj. To su tri faula Reala koja su izazvala pravo nezadovoljstvo i među navijačima i među svim akterima kraljevskog kluba. Ipak mnogi koji nisu imali svog favorita na ovoj utakmici, mogu da se prisjete onih momenata kada su takve odluke išle u korist Reala. I to nemali broj puta.
Pogledao sam u nekoliko navrata sva tri kontakta i možda ali samo možda mogu da kažem da je oduzeta lopta Vokapu od strane Kampaca, prestrogo dosuđen faul. Tu je velika greška pri izvođenju lopte koju Vokap teško da bi stigao. Ali ako pogledate lijevu ruku Kampaca, vidjećete da je od početka izvođenja, ona oko struka napadača Olimpijakosa. Treći faul u nizu je izazvao najžešću reakciju. Hezonja je igrao odbranu i smatrao da je tu sve bilo čisto. I moguće da jeste na trećem koraku. Na prvom njegova lijeva ruka je ispod miške Furnijea. Da nije dosuđen faul za Olimpijakos, možda bismo pričali o tome da je ipak trebalo da bude.
A tada dolazi sama završnica… Nevjerovatno šta smo sve vidjeli u tom posljednjem minutu. Od gotove utakmice, do nevjerovatne neizvjesnosti. Ono što je meni fascinantno jeste da mi se čini da su igrali Reala bili potpuno spremni za ovakav scenario. Promašaji koji su ponovo završili u njihovim rukama se ne dešavaju često osim ako nemate neku konkretnu ideju. Prvo je Trej Lajls promašio nepromašivo da bi poslije njegovog promašenog slobodnog bacanja, Kampaco šutnuo trojku iz ćoška. Da bismo i tu bili realni, hajde da konstatujemo da su mu noge pravile ugao od dobrih 60 stepeni i da Vokap nije mogao da izbjegne kontakt. U nekim drugim uslovima, odluka koja bi morala da se preispita. Ali nije. Poslije narednog promašaja Feliz je bio taj koji je mogao do izjednačenja ali baš kao njegov posljednji put u prvoj četvrtini, nije našao put do koša. Hladnokrvni Piters stavlja tačku na i da bi u tom trenutku svi mogli da odahnemo i da konstatujemo da je kletva prvog mjesta skinuta. Slavlje je moglo da počne.
Da se vratim još malo na samo finale. Jako ne obradovala izjava Maria Hezonje o važnosti finala Evrolige kao i o svom sazrijevanju kroz istu. Lijepo je čuti jednog igrača da sa tom emocijom priča o najjačem evropskom klupskom takmičenju. Naročito što je sebe etablirao kao pouzdanog igrača posle svih svađa koje imao uglavnom sa samim sobom. Lijepo je bilo gledati ga u ovom izdanju tokom cijele sezone. Druga stvar zbog koje sam radostan je činjenica da je Nikola Milutinov po prvi put u karijeri osvojio pehar šampiona Evrolige. Njegova dominacija reketom je svakako jedna od glavnih poluga koje su pomogle grčkom šampionu da posle 4 neuspiješna uzastopna pokušaja, najzad osvoji željeni i dugo očekivani trofej, pa skoro na domaćem terenu.
Utisak mi je da smo gledali izuzetno finale dva najbolja kluba u upravo završenoj sezoni. Olimpijakos je to bio tokom cijele sezone, naročito kada se dogodio neobjašnjivi pad u igri Fenera, koji je, na neki način, pokazao ranjivost aktuelnog šampiona. Zauzeli su prvu poziciju i nisu je ispuštali. Realu veliko poštovanje i vjerujem da neću reći ništa novo kad kažem da je to klub duge tradicije u kojem se svi bore do kraja i u svakom trenutku znaju koje su im uloge i koji su im zadaci. Ekipa koja nema podršku na strani, ne skoro nikad, nego doslovce nikad, uz sve probleme u sastavu koji niko od 3 najbolje ekipe nije imao, uspjela je da bude na korak od velikog iznenađenja. Ali to jeste Real. To jeste, mnogima, opravdano ili ne, nesimpatični ali ipak kraljevski klub.
Toliko od čika Kuzme u ovih 01:20 u ponedjeljak ujutru. Veliko hvala Veliboru na pozivu da zajedno ispratimo plej of Evrolige a posebna zahvalnost svima vama koji ste pratili moje pisanije.
Do sljedeće prilike, veliki pozdrav.
