mr Stela Burzanović
profesorica psihologije i psihoterapeutkinja
Mundijal 2026. ulazi u istoriju kroz rekordan broj reprezentacija- 48, tri države domaćina, 16 gradova domaćina i više od sto utakmica…
Ovo nam dokazuje da fudbal nikada nije samo igra. To je ogledalo ljudske prirode – platforma na kojoj kroz 90 minuta proživljavamo nadu, strah, pad i iskupljenje, podsjećajući nas na ono najvažnije: našu urođenu potrebu da pripadamo i da vjerujemo u nemoguće.
Uprkos stresu, nervozi i neprospavanim noćima, naučna istraživanja pokazuju da je gledanje Svjetskog prvenstva u krugu porodice ili prijatelja izuzetno korisno za mentalno zdravlje. Kolektivno navijanje pruža snažan psihološki podsticaj.
Psihološki benefiti i mehanizam djelovanja:
- Smanjenje usamljenosti – Dijeljenje prostora, emocija i slavlja sa drugima stvara dubok osjećaj zajedništva.
- Emocionalna katarza – Mundijal služi kao kontrolisani „ventil“ za izbacivanje akumuliranog stresa iz svakodnevnog života.
- Podizanje samopoštovanja – Uspjeh grupe sa kojom se identifikujemo direktno podiže naš lični osjećaj vrijednosti.
Mundijal nam je pokazao zbog čega pratimo i slavimo uz fudbal – zbog potrebe da vjerujemo u čuda. Velike fudbalske sile (poput Argentine) u našoj psihi predstavljaju projekcije moći.
Od njih očekujemo potvrdu da hijerarhija u svijetu ima smisla. Nasuprot njima, neki drugi timovi koji naprave senzaciju na utakmici pokazuju da je nemoguće zapravo ostvarivo. Kada mali pobijedi velikog, to u svijesti običnog čoveka budi nadu da je svijet pravedniji i manje predvidiv nego što izgleda, dajući nam psihološko gorivo za sopstvene životne bitke.
Nijedan drugi događaj na planeti, ni politički ni kulturni, nema moć da u istoj sekundi natjera milijarde ljudi širom svijeta da zadrže dah. Mundijal stvara globalnu empatiju i povezanost – svijest da u tom trenutku neko na drugom kraju planete proživljava potpuno istu dramu, istu nadu i isti strah kao i mi…
Zato Mundijal nikada neće biti samo igra loptom. To je geografija emocija na najvećoj mogućoj sceni.
