Ljeto iza nas pamtićemo po rukometu i sjajnom, istorijskom uspjehu mladih crnogorskih rukometašica.
Kadetska ženska selekcija ponovo je zablistala na najvećoj sceni – nakon bronze na Evropskom prvenstvu u Podgorici, „lavice“ su bile nadomak svjetskog zlata.
U meču za trofej, naše djevojke su izgubile od Španije, iako su gotovo 50 minuta imale prednost.
Na šampionatu u rumunskom Piteštiju briljirala je golmanka Maša Dubljević. Nikšićanka je bila jedan od aduta “lavica” na putu do svjetskog srebra i pokazala da crnogorski rukomet u njoj ima golmanku za velike domete.
Mašo ,evo prošlo je nešto više od mjesec i po dana od svjetskog srebra. Jesu li se slegli utisci ? I kako sada gledaš na uspjeh tima?
“Iskreno, još uvijek nisam svjesna da smo napravile ovakav rezultat, jer je ovo istorijski uspjeh za naš rukomet i Crnu Goru. Mislim da ovo nije samo rezultat ovih osam utakmica u Rumuniji. Iza svega toga stoji šest godina treninga, priprema, utakmica i turnira, kroz koje smo zajedno rasle i sazrijevale. Sa svakog turnira i prvenstva na kojem smo učestvovale uzele smo medalju, tako da mislim da ovaj rezultat definitivno nije došao preko noći. Mislim da je, pored svega što smo radile na terenu, najviše pobijedila naša vjera i zajedništvo koje imamo svih ovih šest godina. Uvijek smo vjerovale jedna u drugu, držale se zajedno i kada je bilo teško, i mislim da se sve to sada vratilo na najljepši mogući način”.
Prošla i ova godina je bila izuzetna za vašu generaciju ?
“Jeste. Mislim da smo mi kao generacija već napravile velike uspjehe. Osvojiti bronzu na Evropskom prvenstvu je samo po sebi veliki, istorijski uspjeh za crnogorski rukomet. Kada smo prošle četvrtfinale i plasirale se u polufinale, bile smo presrećne i zadovoljne, a nismo ni znale da nas bukvalno nekoliko sekundi dijeli od finala Evropskog prvenstva. I prije toga smo dva puta igrale finale Mediteranskog prvenstva, tako da mislim da ništa od ovoga nije slučajno. Ova generacija je stvarno posebna, ne samo po igri i rezultatima, već i van terena. Previše smo složne, poznajemo se jako dugo i imamo neku posebnu energiju koju je teško objasniti. Mislim da je upravo to jedan od razloga zašto smo uspjele da napravimo ovakve rezultate”.
Ostaje li malo žal za zlatom. Šta je falilo za korak više protiv Španije ?
“Naravno da ostaje malo žal za zlatom, posebno kada znamo koliko smo bile blizu. Do nekih pet minuta prije kraja bile smo u utakmici i vodile čak tri razlike. Mislim da je trebalo samo da zadržimo taj rezultat i da ne počnemo da jurimo. Španija nam je tada izašla u 3-3 zonu, što nam je dodatno otežalo igru, a bilo je i nekih sudijskih odluka koje u tim trenucima nismo očekivale. Imale smo svoje prilike, kontre i penale, ali nam je jednostavno u tim momentima falilo malo sreće. Možda su je one imale više, ali nemamo za čim da žalimo. Mislim da treba da budemo ponosne na ono što smo napravile, jer igrati finale Svjetskog prvenstva je san svakog sportiste”.
2025. godine si osvojila individualno kontinentalno priznanje. Jesi li zadovoljna ličnim napretkom ?
“Prošle godine, na Evropskom prvenstvu, pored toga što smo osvojile treće mjesto u Evropi, ja sam osvojila i nagradu za najboljeg golmana prvenstva, što je za mene bio veliki uspjeh. Isto tako, veliki uspjeh mi je bio i to što sam odigrala cijelo Evropsko prvenstvo, jer sam stekla novo iskustvo i vidjela koliko sam zapravo zrelija nego što sam bila prije prvenstva. Mislim da će mi ta nagrada značiti generalno u životu, a posebno za nastavak moje karijere. Što se tiče ličnog napretka, mislim da sam dosta napredovala u nekim stvarima, ali naravno da uvijek ima prostora za rad i za ispravljanje grešaka. Pogotovo nakon Svjetskog prvenstva, gdje su to uglavnom neke sitnice, ali mislim da se upravo na tim sitnicama najviše radi i napreduje”.
Koliko je teško uskladiti sport sa školom ili drugim obavezama?
“Mislim da nije toliko teško uskladiti sport sa školom i drugim obavezama. Naravno, imamo po dva treninga dnevno i uz sve to ide i škola, ali mislim da sve može da se iskombinuje kada se hoće i kada postoji dobra organizacija. Meni škola nije predstavljala veliki problem, pogotovo zato što profesori imaju razumijevanja za moje obaveze. Upoznati su sa mojim rezultatima i znaju koliko vremena ulažem u sport, pa mi uglavnom izađu u susret kada moram da odsustvujem, zakasnim ili nekada ne stignem na čas. Naravno, meni je škola takođe veoma bitna i svjesna sam da moram da je završim, tako da se trudim da pronađem balans između svega”.
Koji ti je dosad najdraži meč i zbog čega?
“Mogu da izdvojim utakmicu protiv Holandije kao najdražu, ali mislim da sam generalno na svakoj utakmici bila na dobrom nivou i da sam dosta pomogla ekipi, pogotovo u ključnim momentima. Kada je ekipi bilo teže, trudila sam se da ih držim i dam im dodatnu sigurnost i energiju. Posebno mi je ostala u sjećanju ta ključna, četrnaesta odbrana protiv Holandije. Naravno, u finalu je možda falilo i malo sreće, a bilo je i trenutaka kada nisam bila dovoljno skoncentrisana, ali mislim da je to jednostavno sport. Ne može uvijek sve da bude idealno i baš iz takvih utakmica najviše učimo”.
Koji su ti ciljevi do kraja 2026. godine?
“Želim prije svega da dam svoj maksimum u svom klubu i da nastavim da radim još više i još bolje, jer znam da uvijek ima prostora za napredak. Nakon klupske sezone očekuje nas Evropsko prvenstvo, tako da mi je i to jedan od glavnih ciljeva i želim da se što bolje spremim i tamo dam svoj maksimum. Takođe, voljela bih da napravim i neki naredni korak u karijeri i da u budućnosti zaigram van Crne Gore. Mislim da je poslije svega što sam do sada prošla i postigla vrijeme da napravim taj korak i da vidim koliko mogu da napredujem na još većem nivou”.
Koliko ti znači podrška porodice, trenera, prijatelja? Je li popularnost prija ?
“Podrška porodice mi znači ogromno, jer su oni od samog početka bili uz mene. Kada sam počela da treniram, uvijek su bili tu, i kada je bilo najteže, ali i kada je bilo najljepše. Isto tako, veliku podršku sam uvijek imala od trenera. Nikada nisam osjećala da sam sama u svemu tome, već sam uvijek imala nekoga ko će da me posavjetuje, da mi ukaže na grešku i da mi da vjetar u leđa. Meni je posebno važno kada trener razgovara sa mnom, kada mi objasni šta treba da popravim i kada imam osjećaj da zajedno radimo na tome da budem bolja. Naravno, tu su i prijatelji koji mi žele dobro i koji su uz mene. Što se tiče popularnosti, iskreno, još uvijek mi je malo čudno kada me neko na ulici prepozna i pita jesam li ja Maša Dubljević, pa želi da se slika ili traži autogram. Pogotovo kada me prepoznaju u gradu ili u školi. To mi je stvarno lijep i poseban osjećaj, ali mislim da još uvijek nisam potpuno svjesna svega što smo napravile. Ljudi mi pričaju o tom uspjehu i čestitaju mi, ali meni još uvijek treba vremena da shvatim koliko je sve to zapravo veliko”.
Ti, si izabrala svoj sportski put – kako pomoći mladima da danas, izaberu svoj ? po tebi ?
“Ja sam izabrala svoj sportski put i nije uvijek bilo lako. U početku sam čak bila igrač, ali me trener Miloš prebacio na gol i mislim da je to bila jedna od najboljih odluka u mom sportskom životu. Mislim da svaki mladi sportista prvo treba da pronađe ono u čemu se osjeća najbolje, bilo da je to rukomet ili neki drugi sport, i da vjeruje u sebe i u ono što radi. Biće sigurno loših utakmica, grešaka i trenutaka kada neće sve ići kako treba, ali mislim da ne treba stalno gledati šta je bilo, već šta možeš da uradiš danas. Najvažnije je da iz dana u dan, iz treninga u trening, radiš i pokušavaš da budeš bolji”.
Kako da im se im ukaže na sve izazove koji dijele talente od ostvarenih asova?
“Mislim da nije dovoljno samo imati talenat. Između talenta i ostvarenog rezultata treba mnogo rada i truda, odricanja, discipline i svega ostalog što sport nosi sa sobom. Treba naučiti da se suočiš sa pritiskom i sa trenucima kada ne ide sve kako želiš, ali tada je najbitnije nastaviti dalje i ne gledati sve u negativnom smislu. Naravno, disciplina je po meni jedna od najbitnijih stvari, ali uz sve to potrebni su trud, rad, vjera u sebe i, naravno, sportska sreća. Mislim da je sve to potrebno da bi talenat jednog dana mogao da se pretvori u pravi rezultat.
Šta je potrebno da bi se došlo do tih visina ?
“Mislim da se do tih visina ne može doći preko noći. Potrebno je vrijeme, kontinuitet i svakodnevno zalaganje, jer svaki trening i svaka utakmica nose nešto novo. Nekada jedna utakmica može da bude odlučujuća, da napravi razliku i da ti otvori put ka velikom rezultatu, medalji ili nekom novom nivou u karijeri. Jako bitno imati dobar tim oko sebe. Mi smo do medalje došle zato što smo kao ekipa bile na visokom nivou i zato što smo bile složne. Ne može jedan igrač sam da dobije utakmicu, nas je sedam na terenu i svaka od nas mora da da svoj doprinos da bi ekipa napravila rezultat. Tu su, naravno, i treneri, porodica i ljudi koji te prate kroz karijeru. Važno je da budemo spremni da učimo iz svojih grešaka i da shvatimo da ne može uvijek sve da bude savršeno. Danas može da se desi odlična utakmica, a sjutra može da se desi loša utakmica, ali to ne znači da je neko loš igrač i ne treba zbog toga da se odustane od svega. Jednostavno, nekad nije naš dan. Bitno je da ostanemo psihički stabilni, da ne paničimo, da nastavimo dalje i da vjerujemo u sebe. Najbitnije je, po meni, da volimo sport, da vjerujemo u ono što radimo i da imamo osjećaj za sport. Kada to imamo, lakše je da izdržimo sve što sport donosi sa sobom i da iz dana u dan idemo korak po korak”.
Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.
