Svi su voljeli Budućnost. Cijela Crna Gora. Dolazili su navijači iz drugih gradova da bi nas gledali, mada su naravno Titograđani uvijek bili u prvim redovima, jer su Budućnost i Podgorica (Titograd) kao sijamski blizanci. Obožavao sam publiku, vraćao sam joj ljubav koju mi je pružala na svakom koraku. Na kraju krajeva, igrao sam isključivo za publiku, nekada i protiv timskih pravila i zamisli trenera. Volio sam fudbal u izvornom obliku, publiku koja je došla da vidi nešto drugačije i Budućnost o kojoj će se pričati, a o vama kao klubu se može pričati samo ako igrate – posebno.
To je, između ostalog, napisao legendarni Dragan Guzo Vujović u Monografiji “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost” u rubrici “Moja Budućnost”, gdje su najveći sinovi plavo-bijelog kluba emotivno na papir prenijeli svoj doživljaj kluba koji su gradili, ali koji je i njih izgradio.
A upravo je jedan od najvećih miljenika titogradske publike, koji je igrao za raju i zanemarivao taktitu, bio gost svog kluba – u sklopu inicijative da se plavo-bijela porodica ponovo zbliži sa svojim velikanima – razgovaravši sa izvršnim direktorom Predragom Kažićem i sportskim direktorom Gavrilom Petrovićem.
“Bio sam čest gost kluba, jer je Budućnost moj život, ali me današnji sastanak obradovao. Pričali smo malo o prošlosti, ali mnogo više o planovi Budućnosti, jer svi mi želimo da Budućnost bude velika. I mi bivši igrači, i sadašnji, i navijači, i simpatizeri… Titograd je nekada živio za Budućnost, a to želimo opet da gledamo. Svidjeli su mi se planovi za budućnost Budućnosti, nadam se da će se ostvariti, jer svi mi čekamo neke bolje dane i želimo da vidimo Budućnost u Evropi. Ponavljam, sa sastanka sam izašao zadovoljan, jer sam čuo mnogo stvari koje lično meni pašu”, rekao je Vujović.
Istorija kluba kaže da je od Vujović bilo igrača koji su napravili bolju i veću karijeru, koji su igrali duže, više, konstantnije… Ali kada bi birali jednog čovjeka koji je sa “plavima” prošao sve lijepo i ružno to bi vjerovatno bio – Dragan Vujović.
Čovjek koji je plavi dres nosio u dva navrata (1971 – 1982, 1985 – 1987), odigrao 250 utakmica, postigao 48 golova, igrao čuvene baraže za elitu, uveo Budućnost u Prvu ligu velike Jugoslavije, bio učesnik Kupa Maršala Tita, osjetio je i Evropu, sanjao novo finale Kupa na zalasku karijere, a čak se i šaputalo o prva četiri mjesta te 1987. godine…
“Sa tri različite generacije sam odigrao mnogo velikih utakmica, svi ti igrači su mi nevjerovatno drago i bilo je zadovoljstvo igrati sa svima njima. Tada je nešto značilo biti fudbaler Budućnosti, u Podgorici se barem znalo ko su igrači. Bili su momci na glasu, prvo jer je bila velika liga, drugo što je tada bilo čast igrati za Budućnost. Možda je i danas čast, ali vidim da je samo trka za novcem. Zato savjetujem mlađima da ostanu u Budućnosti, jer će im Budućnost donijeti mnogo, kao što je svima nama“, govori Guzo koji je počeo sa Karadžićem, Šakovićem, Rogošićem, Folićem, nastavio sa Miročevićima, Ljumovićem, Radonjićem, a završio sa Savićevićem, Drobnjakom, Petrovićem, Brnovićem…
“Moglo se desiti da nikako ne igram, jer sam debitovao sam kao omladinac, izgubili smo u Hadžićima 1971. godine i razočaran porazom od 4:1 – govorio sam da je kraj. Međutim, malo treneri, pa malo pobjednički gol u „novom debiju” na proljeće, upravo protiv Radnika, i situacija se okrenula. Bilo je svega, a ako baš moram da biram najviše sam uživao igrajući sa Rajkom Folićem, Tonkom Miročevićem, Zojom Vorotovićem i Mirkom Radinovićem“.
Kada je Vujović bio na vrhuncu, par godina prije nego što se otisnuo u SAD da igra i da se druži sa Francom Bekenbauerom i Peleom koji su mu se divili, igralo se to čuveno finale Kupa 1977. godine. Doduše, Guzo nije igrao zbog povrede, tek je ušao u nastavku i zato ne žali previše za tim…
“Ne vraćam se na to često, imam onu utješnu plaketu, stoji mi negdje… Ali je istina da smo u tom finalu tokom 90 minuta bili bolji, mogli smo da slavimo, ali smo u produžecima definitivno popustili i Hajduk je bio bolji“, vraća se Dragan Vujović na poraz od 2:0 na Marakani gdje se preselilo pola Titograda, a onda se seli ‚devet godina unaprijed…
“Iskreno, za tim polufinalem sa Rijekom najviše žalim. Imali smo sve, igrali sjajno, promašili penal, imali strašnu ekipu. Nesrećno smo ispali od Rijeke, jer mislim da smo imali kvalitet da osvojimo Kup i donesemo jedan trofej u vitrine kluba“, prisjeća se Vujović remija pod Goricom protiv Rijeke koja je igrala bunker (1:1, Martać promašio penal) nakon riječkih 2:1.
Nakon te sezone 1986/1987. Vujović je završio karijeru, a pored tog polufinala Kupa Budućnost Milana Živadinovića je te sezone igrala strašan fudbal, jedno vrijeme bila i lider, sanjalo se vrh tabele…
“Kažem, imali smo paklenu ekipu, publika nas je obožavala, sve je to išlo sjajno do polusezone. A poslije toga je bilo svega, malo smo i poletjeli, nismo znali da se zaustavimo. Na kraju, ostaje da žalimo za tim Kupom iz te sezone i sjećamo se sjajne jeseni“.
Znamo za čim žali, znamo da je u Evropi u Rapan kupu bio najbolji igrač i najbolji strijelac, znamo da je na vječnoj listi među deset igrača po nastupima i po golovima, a kada mu je bilo najljepše…
“Najlješpše godine su definitivno te naše prvoligaške godine. Obezbijedili smo sebi da uživamo iz vikenda u vikend, ali i ovima mlađima da ne moraju više da se voze po Prilepu i sličnim gradovima, već smo išli do Beograda, Splita, Zagreba, Sarajeva…“, govori Vujović o 1975. godini, pa se vraća na čuvene baraža čiji je i sam bio dio…
“Koliko je Prva liga bila uživanje, toliko su godine baraža bile patnja. Prvo sam gledao sa tribina kako ne prolazimo, a onda i sam učestvovao u tim baražima i nesrećnim ispadanjima sa penala. A vjerujte mi samo je Sloboda iz Tuzle tada zasluženo prošla protiv Budućnosti u baražu, od svih ostalih smo bili bolji. Ali, jednostavno tako nam se namjestilo. Međutim, došla je ta elita i Titograd je uživao. Svi smo mi uživali, jer su Budućnost i Titograd, kao sijamski blizanci, bili veliki u očima Jugoslavije“, poručio je Vujović.
A u znak zahvalnosti za godine predanosti, partije koje su ulazile u legende i za priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, Vujović je iz ruku izvršnog direktora Kažića i sportskog direktora Petrovića primio kristalni globus sa posvetom, kao i Monografiju „Ponosna prošlost, jedna je Budućnost“.
