Piše: Vladimir Kuzmanović
U petoj utakmici četvrtfinala plej ofa između Valensije i Panatenaikosa, nisu mogli da budu oboreni neki rekordi koji Evroligi nedostaju ali jedan jeste, Valensija je po prvi fut na fajnl foru! I to potpuno zasluženo. Ne samo da su sinoć narandžasti pokazali kakvu košarku igraju već se postavlja pitanje ima li kraja uspjesima ovih momaka na čelu sa trenerom Martinesom.
Ipak ova kolumna će se razlikovati od prethodnih jer ne želim da analiziram samu utakmicu koliko želim da sa vama podijelim neke utiske. Mogao bih da pričam o odličnoj odbrani koja je svela Panatenaikos na 10 poena u četvrtini, o taktici na Ti Džej Šortsu, o brzini tranzicije ali…
Sve ste to videli i sami. Doduše takođe vjerujem da vam ni moji utisci neće biti nešto novo. Pretpostavljam da ste vidjeli i uvjerili se da stara izreka da tim pobjeđuje, ne grupa odličnih individualaca, nije floskula, a atinski tim to zaista jeste, skup odličnih a sada poslije ogromnog neuspjeha možemo reći i preskupih igrača. Neuspjeh Panate nije jednak drugima jer je ulog bio izuzetno veliki. On je neuporediv iz veoma jednostavnog razloga a to je mjesto odigravanja Fajnl fora pri čemu sam duboko ubijeđen da je mladi Janakopulos upravo iz tog osjećaja nepobjedivosti želio dodatno da pokaže svoju moć tako što će titulu osvojiti na svom terenu.
Nažalost ( ili na sreću), taj tim za takav podvig, nije imao pokriće jer su tokom cijele sezone problemi izlazili na površinu jedan za drugim. Na kraju krajeva, nije Pao slučajno i nezasluženo zauzeo tek sedmu poziciju. S druge strane o Valensiji nismo mnogo slušali i čitali osim što bismo katkada konstatovali da ovi momci I dalje grabe ka vrhu.
I mislim da tajna leži u povjerenju i odnosu prije svega sa trenerom ali hajde da dodamo i sa predsjednikom kluba, samo iz razloga što je jedan od dvojice konstantno bio, što u medijima što na društvenim mrežama. Drugom mnogi ni lik ne znaju. Šta želim da kažem? Ergin Ataman je važio za trenera koji zna sa igračima, kojima nađe mjesto, koji su zadovoljni i koji su ga upravo zato, i doveli do dvije titule prvaka Evrope.
Ali gdje je nestao taj čovjek? Ko je ovaj novi koji na poluvremenu za svog igrača kaže da sa njim u igri, izgleda kao da igraju 4 na 5 u napadu? Ko je čovjek čiji igrači 40 minuta od prvog faula, gestikulacijama šalju poruku da suđenje ne valja? To mogu da razumijem samo kada su dva tima različite klase pa slabiji nema šta da izgubi takvim pristupom ali ovaj tim? Ovakav tim, duge tradicije? Kako je moguće da smo na terenu videli i Grigonisa i Toliopulosa? Taktička zamisao ili spasavaj se ko može? Jedan sa 5 minuta prosečno, drugi sa ukupno 9 utakmica u sezoni, nisu igrači koji mogu da tek tako promijene tok najvažnijeg meča i vjerujem da nisu ni bili u planu da zaigraju. Sve to govori o odsustvu prave taktike i pripreme za utakmicu jer se do sada ipak sve svodilo na individualni kvalitet Hejs Dejvisa odnosno Kendrika Nana. Na kraju, opet jedna od večitih zamijena teza, broj slobodnih bacanja obe ekipe. Na konferenciji za štampu trener Ataman kaže da je domaćin imao 29 a njegov tim svega 8 slobodnih bacanja. Prećutkuje mnogo interesantniji podatak da je Valensija napravila 20 a Pao 22 faula! I sasvim je logično da tim koji juri rezultat češće sječe igru pa otuda ta dva faula više na kontu gostiju.
Dakle, nema veze sa kriterijumom, ima veze kada su i na koji način pravljeni a to umnogome zavisi od toga šta se radi na treningu i da li igrači veruju svom treneru, da li ispravljaju te greške ili im je predočeno da su dovoljno dobri i da te stvari nisu mnogo važne jer posjeduju kvalitet koji će se tek tako pojaviti kada zatreba. O i te kako jesu važne! Dok smo na ovoj temi, nadam se da se slažete da je moguće napraviti 16 faulova a da protivnik ne izvede niti jedno bacanje, zar ne?
Kada u ovu jednačinu dodamo i sve ono što ne bi trebalo da priliči jednom predsjedniku kluba takvog renomea… Pa ni manjeg ako ćemo pravo, onda sam ubijeđen da su mnogi koji su pratili ovaj duel, zadovoljni ishodom. Nije samo naizgled već zaista djeluje da je pobijedio tim, da je pobijedila košarka, da je pobijedila pristojnost i da bi neke pouke mogle biti izvučene. Sumnjam u ovo posljednje ali ja volim da se nadam.
Što se tiče pobjednika, ne znam da li je bilo nešto što mi je zasmetalo a da nije poboljšano u svakoj narednoj utakmici. Fokus na utakmicu je bio fantastičan. Ne samo da nije bila nijedna reakcija na neku sudijsku odluku već u jednom navratu, pred kraj utakmice, nije tražen ni čelendž iako smo i mi kraj malih ekrana bili ubijeđeni da bi sudije promijenile odluku u korist domaćina. Odbrana agresivna i pokretljiva, sa zadacima koju su potpuno poštovani. Otvoren šut korišćen kao na svakom treningu pa čak i u momentima kada bi mnogi stali na loptu. Ako se sjećate onih 0/4 za tri na početku treće četvrtine, su više proizvod nepreciznosti, ne i dobre odbrane Panate a tako je uostalom izgledalo tokom cijele utakmice. Dominacija u skoku pod oba koša, veći broj asistencija, manje izgubljenih lopti… U svakom segmentu Valensija je bila bolji tim.
A taj tim je sklopio Pedro Martines. Možda nekom ne naročito simpatičan, što realno, i ne mora da bude ali čovjek koji poštuje svoje igrače, koji ih štiti i podržava, koji smireno priča šta treba da se uradi i koji definitivno zna košarku. Čovjek koji je na samom početku sigurno imao samo jedan cilj, da ovo bude jedna dobra sezona. Apetiti su iz kola u kolo rasli, pojavio se plej in a onda vrlo brzo i plej of. A kad je plej of tu, što ne i jedno od prva 4 u razigravanju…. I tako stigosmo do F4, sna koji svako od igrača ima ali malo njih do njega i stignu.
Valensija je uspjela da stigne i sada svi u klubu žive taj san za koji mi se čini da još nije gotov. Ukoliko nisu bili, sada jesu tim za koji će mnogi navijati jer plene svojom skromnošću, zalaganjem i lepom, atraktivnom, košarkom.
Poslije svega viđenog, niko ne zna koji su krajnji dometi Valensije na završnom turniru ali sam ubijeđen u jedno: njihova utakmica ili dve biće zadovoljstvo za gledanje!
Pozdravlja vas sve čika Kuzma.
