Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Negdje kroz maglu se sjećam te, za mnoge koji će ovo čitati, daleke 1988 godine i Mekdonaldsovog turnira u Parizu, turnira na kojem će na terenu odmjeriti snage nevjerovatna reprezentacija Jugoslavije i čuveni Boston Seltiks.
Boston je do tada osvojio 16 titula i u svom sastavu imao Birda, Periša i Mek Hejla, igrače koji su obilježili košarku 80-ih dok je s druge strane izašla jedna od najmoćnijih evropskih reprezentacija ikada, bez Dražena Petrovića koji je imao obaveze u Real Madridu.
Faktički bez treninga, Jugoslavija je do poluvremena imala priključak ali prilagođavanje NBA pravilima, u tom trenutku, nije bilo ni malo jednostavno. Ipak, ne pišem zbog toga…kako rekoh ne sjećam se dobro utakmice koju, uzgred, mogu da pogledam na Youtubeu ali se sjećam nečega što je na mene ostavilo snažan utisak i ,uostalom, dovelo do inspiracije za ovu kolumnu 32 godine kasnije.
Dan kasnije, kada su se utisci slegali i dok se po košarkaškim kuloarima razglabalo da li je Jugoslavija mogla više (uzgred, ubijeđen sam da jeste sa par treninga po NBA pravilima i manje strahopoštovanja), ekipa RTV Sarajevo je posjetila legendarnog Mirzu Delibašića sa pitanjem: “Da li na osnovu ovoga što smo vidjeli u Parizu možemo da konstatujemo da se evropska košarka približava NBA?” “Molim?” uzvratio je Delibašić, više djelujući da nije razumio nego što nije čuo pitanje.
Voditeljka je ponovila pitanje a on je rekao: “Pa to su dva različita sporta.”
Ja sam i dan danas na tom stanovištu.
Inače pripadam grupi onih konzervativnih što se košarke tiče, uživao sam u baš takvoj košarci i baš kao i većina mojih savremenika, ne oduševljavam se činjenicom da jedan igrač u NBA šutne više od 20 trojki po utakmici. Primjera radi ni Aleksej Šved u okviru Evrolige nije ni na 10 po utakmici a vjerovatno se mnogi slažu da pretjeruje sa šutevima za tri i da apsolutno prednjači u tome.
Takođe, kao veliki pristalica evropske košarke i kao učesnik u istoj na vrhunskom nivou preko 10 godina, nikada nisam odigrao utakmicu u kojoj mi pobjeda nije bila važna.
To je redovna pojava u NBA. Oni koji jurišaju na titulu imaju za cilj da pobjede što više u konferenciji pa u diviziji dok se u utakmicama na suprotnom kraju SAD, uopšte ne zamaraju. Tako je bilo 2005/06 kad su Pistonsi završili sezonu prilično impresivnim skorom 64-18, a Igor Kokoškov bio pomoćni trener.
Probudio sam se i vidio rezultat Dalas-Detroit 119:82. Pustio sam poruku u začuđenom tonu: Kako? Odgovor više nego jednostavan: Ova utakmica je precrtana još na početku sezone.
Dakle ono što vidim kao najveći, da ne kažem problem već najveću razliku, je činjenica da neke utakmice možete da odigrate bez pritiska i važnosti. Takva utakmica u Evroligi ne postoji. Ili, bojim se da je preciznije reći, nije postojala do ovog veoma glomaznog sistema takmičenja.
U posljednjoj sezoni , ubijeđen sam, kod mnogih stratega je igrao i taj element: važna nam je pobjeda u petak a ne danas. I da se ne lažemo, sve je to razumljivo, ja samo govorim o sličnostima i razlikama.
Bio sam živi svjedok i učesnik promjene koja je trebalo da, po ocijeni onih koji su tu promjenu predložili, ubrza igru i poveća broj poena, Tako je, 24 sekunde.
Teško je opisati prve treninge na pripremama kada smo toliko bili pritisnuti tom promenom da smo napade završavali neretko i posle 2,4 sekunde.
Ono što se sigurno nije desilo a bilo je glavni argument za tu promjenu je – povećan broj poena. Nije fer da spomenem finale Evrolige 2011/12 Olimpijakos-CSKA 62-61 ali nije bilo ni mnogo utakmica sa tim obećanim poenima: 2003/4 Makabi je u Tel Avivu postigao 118, odnosno Olimpijakos 100 u Londonu 2012/13.
Šta jesmo dobili? Više šuteva (logično) iz ne baš dobrih pozicija, manje taktike i manje nama bliže i poznatije košarke 90-ih. U isto vrijeme Evropa je postala savršen poligon za NBA.
Više se neće čekati da se igrač navikne na NBA , što je znalo da potraje kada su u pitanju evropski igrači, već u NBA stiže gotov proizvod. Gotov proizvod je potreban zato što, očigledno, priliv igrača iz NCAA nije dovoljno kvalitetan jer je NCAA još konzervativnija od evropske košarke i nimalo slična NBA.
S druge strane, ono što ih možda više zanima, mogu da pošalju svoje igrače , katkad prilično diskutabilnih kvaliteta, u Evropu, sa šansama da se lakše prilagode. Sjećam se da Džeromu Džejmsu nije baš najbolje išlo u Podgorici.
Na kraju nešto baš lično i nešto što će bledjeti kako vrijeme prolazi. Iščezao je onaj , takozvani evropski dvokorak, (vjerujem samo zato jer američki igrači čak i kad vide, ne mogu to da ponove) jedan od najljepših poteza u košarci koji sam obožavao i koristio a koji je, recimo Haris Brkić, radio maestralno, pokušali su da ukinu roling pa je srećom propalo a ko zna šta nas čeka u nastojanjima da jednoga dana Evroliga bude divizija NBA lige.
Priča se o novim linijama za više poena a to je nešto što definitivno podsjeća na zabavu, što košarka u Americi u krajnjem slučaju i jeste dok u Evropi, u pojednim zemljama, nije baš tako.
I sve je to jasno, finansijski objašnjivo, marketinški pokriveno, zabavno ali….šta je sa evropskom košarkom?
