Kapiten. To je prva asocijacija na pomen imena Žarka Paspalja.
Pljevljak, nekadašnji as Budućnosti, Partizana, San Antonija, grčkih velikana Olimpijakosa, PAO-a, kapiten reprezentacije Jugoslavije, koja je u epskom finalu Evropskog prvenstva 1995. u Atini pobjedila Litvaniju, za Koš magazin se osvrnuo na sve što je zajedno prošao sa Dušanom Ivkovićem, koji mu je kako je rekao bio veliki prijatelj.
Gdje te je zatekla vijest o Dudinoj smrti, i sjećaš li se šta ti je prvo prostrujalo kroz glavu kad si saznao da je umro?
“To se dogodilo rano ujutro, i saznao sam preko TV. Šta da kažem? Za neke ljude misliš da će uvijek biti tu. To sam mislio i za Dudu, pa mi je vijest bila šokantna. Cio dan nisam bio svjestan da se to zaista dogodilo. Znao sam da ima zdravstvene probleme, ali poznajući Dudu rekao sam sebi: OK, još jedna stvar koja može da se riješi. Mislio sam da je on jedan od ljudi koji će uvijek biti tu. Ma, još uvijek ne mogu da se opasuljim. Još mi se nisu u glavi složile kockice kad je on u pitanju”.
Jasno je koliko je to veliki gubitak za svjetsku košarku. A šta si ti lično izgubio?
“Izgubio sam prijatelja. Izgubio sam čovjeka koji mi je bio selektor ali, po meni, najvažnije je da je taj odnos čovjeka koji je bio selektor i nas igrača kasnije prerastao u prijateljstvo”.
Godinama si bio kapiten reprezentacije čiji selektor je bio Duda Ivković. Kakav je bio vaš odnos kapiten-trener, da li je on prema tebi imao neki poseban respekt?
“Pretpostavljam da je imao. U stvari, ne pretpostavljam, nego znam. On je nas toliko volio, i iz tog odnosa trener-igrač je proizašlo jedno ogromno prijateljstvo. I ogromne emocije kad je bilo ko od nas u pitanju. Mislim da kod Dude niko nije imao specijalan status, ali samim tim što sam bio kapiten to govori o njegovom poverenju prema meni kao igraču, ali i kao prema ličnosti. I to je trajalo. Duda je došao u reprezentaciji ’88 godine, i nekako smo zajedno proživeli i naše karijere, i njegovu, sve je to bilo povezano. Proživjeli, i proveli ogroman broj dana zajedno, jer je to tada tako bilo normalno. To što smo uradili i postigli kao reprezentacija, manje-više sve se zna. Ali tu ima i mnogo naših privatnih stvari koje govore da je to bilo mnogo, mnogo više od običnog odnosa trenera i igrača”.
Dirljive riječi o Dudi uputio je Greg Popović, trener San Antonija. Jesi li ga ti upoznao sa Dudom dok si igrao u San Antoniju, ili je to neko starije poznanstvo?
” Ne mogu tačno da se sjetim. Možda su se oni znali i prije mene, ali nisam siguran u to. Kad sam čuo da je Duda preminuo, ja sam u pet ujutro probudio Grega da mu saopštim tužnu vijest. Inače to obično ne radim, ali, eto, imam neku slobodu kod njega za tako nešto. Bilo mu je strašno žao, i ona izjava koju je poslao je izjava prepuna emocija. Prepuna suštine značenja, a u isto vreme toliko minimalistička. Toliko je to lepo sročeno i spakovano da mogu reći da to može doći samo od čovjeka kakav je Greg Popović. Njihovo prijateljstvo je trajalo dvadesetak godina, i bilo je zaista posebno. Taj odnos i poštovanje Gregov prema Dudi, i Dudin prema Gregu je bio za vječito sjećanje”.
Foto: aba liga
