Mirko Vičević živa je legenda – jedan od najtrofejnijih crnogorskih i jugoslovenskih sportista u istoriji.
Proslavljeni vaterpolo as u bogatoj karijeri, obojenom zlatom – osvojio je Olimpijske igre u Seulu 1988. godine, dva puta bio svjetski prvak i jednom evropski…
Sve je krenulo iz rodnog Kotora.
Mirko je kao 16 godišnjak u kapici Primorca, te davne 1986. godine napravio uspjeh za pamćenje – o kojem se i danas priča u drevnom gradu. Dominirao u šampionatu SFR Jugoslavije, uzeo duplu u krunu.
To nije sve…Nosio je kapice (sa velikim uspjehom) splitskog Jadrana, Barselone, Savone – postigao je 1057 golova u karijeri – bio prvi kapiten “ajkula” – stekao status vrhunskog sportiste Crne Gore, i zvanično postao dio Kuće slavnih vodenih sportova.
55-godišnji stručnjak sada je na novom zadatku – selektor je Slovenije, sa kojom je nastupio na Evropskom prvenstvu u Dubrovniku.
Utisak sa kontinentalne smotre je pozitivan.
“Bio sam jako zadovoljan i počastvovan da sam imao priliku da kao selektor vodim reprezentaciju na velikom takmičenju. Prihvatio sam tu mogućnost, jer sam znao da nema puno vremena i poznavajući dobro situaciju, kvalitet u slovenačkom vaterpolu. Ispala je jedna jako dobra priča. Igrači su bili motivisani, koliko je bilo od njih očekivano. Sa velikim entuzijazmom napravili dobru priču, veliko iskustvo za sve – kako trenutno stvari stoje nastavljamo u pozitivnom duhu”, kazao je Vičević na početku priče za Sportski.me.
Koliko se ulaže u vaterpolo u Sloveniji. S obzirom da su neki drugi sportovi, po tradiciji više zastupljeni ?
“Ulaže se jako malo. Ja vjerujem da Slovenija nije dobro prepoznala kvalitet i moć, koju bi ona mogla da ima kroz taj sport, i da bude ravnopravna sa drugim zemljama. To je velika velika sportska nacija, ogromni rezultati u kolektivnim i pojedinačnim sportovima. Nadamo se da će pozitivni rezultati koji dolaze iz vaterpola, biti jedan podstrek, energija za ostvarivanje što boljih uslova. Imaju dobru infrastrukturu, dobro su povezani, imaju Savez koji funkcioniše, klubove koji rade. Međutim, za veću, ozbiljniju priču siguran sam da ima prostora”, kazao je Vičević.
Francuska je bila iznenađenje u Dohi. Može li Slovenija krenuti tim stopama?
“Nadam se. Projekat postoji. Ono što me raduje 11. igrača iz ove selekcije iz Dubrovnika mogla bi da nastupi na Olimpijskim igrama 2032. godine”, poručuje Vičević.
U Dohi su bile i naše “ajkule” koje su izborile vizu za Pariz. Peti put zaredom bićemo na Olimpijskim igrama ?
“Pratio sam kao selektor Slovenije tik uz bazen u Dubrovniku. U Dohi sam bio da gledam. Kvalitetna oba takmičenja, dosta različita. Dosta dobrih utakmica i generalno su svi uživali i u Duibrovniku i u Dohi. Što se tiče Crne Gore, izuzetno jake utakmice su bile u Dubrovniku, koje sam gledao i dugo Crna Gora nije imala tako dobru igru. U Dohi na Svjetskom prvenstvu sam očekivao više. Iskreno, razočaran sam”, kazao je Vičević.
KUĆA SLAVNIH
Prije dvije godine ste uvršteni u Kuću slavnih vodenih sportova. Nagrada Vam je uručena na svečanosti na Floridi. Danas, sa ove distance kako gledate na tu čast ?
“Gledam kao prije – to mi je mnogo značilo i to je arhivirano. Benefiti se vide. Sad, sam bio gost u Kataru sa ljudima koji organizuju, vode sport u toj zemlji. Svi oni to mnogo cijene. Možda više nego u mom okruženju. Generalno, velika nagrada i uživam u njoj”, kazao je Kotoranin.
POVRATAK PRIMORCA U REGIONALNU LIGU
Primorac klub u kojem ste se afirimisali, osvojili titulu i Kup u SFRJ se nedavno vratio u regionalnu Premijer ligu. To, će značiti, ekipi, jači mečevi. Šansa za razvoj igrača ?
“Velika je stvar povratak Primorca. To je dio moje životne priče. Moga oca, đeda…Naša familija je preko 100 godina u Primorcu, kada bi sve sabrali. Sve oko Primorca doživljavamo sa velikim emocijama. Povratak u regionalno takmičenje je velika stvar. Ima dosta da se radi. Treba napraviti pametan, precizan korak, kako bi se Primorac vratio tamo gdje mu je mjesto i gdje bi mi svi željeli”, kazao je proslavljeni as.
KATARO
Vaša porodica je osnovala Vaterpolo akademiju Kataro, bili ste trener. Koliko je zapravo teško, na malom prostoru, tržištu, održati sve to, raditi ?
“Teško je. Baš teško. Mi smo u kratkom periodu postigli nevjerovatne rezultate. I onda se dešava ono što je “bolest” ili virus svih tih malih sredina. Umjesto da imamo najveću podršku, mi smo zbog te prepoznatljivosti, kvaliteta, imali najveću opstrukciju. Kataru nije pomognuto onoliko koliko je trebalo. Nema tu neophodnu podršku, pomoć i u takvim okvirima je teško nastaviti sa tako uspješnom produkcijom. Osvojili smo evropski Kup, o tome više niko i ne priča, kao da to ne pripada ovoj zemlji, gradu. Navikli smo da se borimo sa tim problemima. Imali smo problem sa bazenom, pet goidna. Teško se pronalaze neophodna sredstava za samo takmičenje, a ne za nešto više. Nažalost cijenu plaćamo svi. Moja uloga, i svih u tom sportu – je da pozivamo medije i ovaj razgovor je u tom kontekstu – da pozivamo sve koji mogu da pomognu sport – neophodna nam je podrška jer drugačije svi gubimo”, poručuje Vičević.
NAJDRAŽA MEDALJA
Sa Vičevićem je nemoguće završiti razgovor bez povratka u sportsku prošlost.
Neću nabrajati sve medalje, titule. Ima li neka koja Vam je posebno draga i zašto ?
“Najviše sam se radovao Svjetskom prvenstvu u Madridu. Imao sam 18 godina kada sam postao svjetski prvak i to mi je bila prekretnica na sportskom putu. Recimo, manje sam se drugi put radovao kada sam bio svjetski prvak, iskreno nego u Madridu. Tu bih medalju izdvojio najdražu. Ona je došla nakon krune sezone, duple krune sa Primorcem, gdje sam se afirmisao, ušao u A tim, izborio mjesto – postigao vrlo važn gol, doprinio toj zlatnoj medalji u produžecima. Utakmica koju su proglasili najboljom svih vremena. Tako da, ta medalja mi je najdraža”, rekao je Vičević.
Sa 23. godine ste uzeli sve velike nagrade, titule, priznanja. To, sada kada se pogleda bilo koji sport, praktično je nemoguće ?
“To je bila ta velika generacija, velika država, koja je dominirala u svjetskim okvirima. Imali smo plan, cilj da budemo pet puta svjetski prvaci, olimpijski tri puta zaredom. To se zbog poznatih razloga nije ostvarilo. Ja sam sa 23 godine ostao bez reprezentacije, bez tih medalja, igre, na toj svjetskoj reprezentativnoj pozornici. Ali, eto igrao sam u jakim evvropskim klubovima, pa me je to održalo da obučem i kapicu Crne Gore sa 39. godina”, kazao je Vičević.
PRVI KAPITEN CRNE GORE
Bili ste prvi kapiten vaterpolo reprezentacije Crne Gore. Ima li možda negdje žala, što se niste pojavili u Malagi 2008. godine ?
“Bila mi je velika čast što sam bi prvi kapiten Crne Gore. Želio sam tu reprezentaciju. Kada sam izgubio ovu za koju sam igrao – želio sam da Crna Gora ima svoju, kada su svi krenuli svojim putem. Drago mi je što sam bio dio te priče. Nije mi žao što nisam bio u Malagi. Na kvalifikacionom turniru gdje sam igrao 2006/07 bila su još dva dugačka ljeta, sa ogromnim brojem treninga, zahtjevnim radom, koji se pokazao, krunisao u Malagi. To nisam bio spreman da izdržim. Donio sam potpuno razumnu, jedinu moguću odluku, poželio sam im sreću bio je to turnir u Kotoru. Obećao sam da ću doći da ih gledam, podržim. To sam uradio. Nisam zažalio. Nisam mogao organizaciono, fizički da se posvetim, koliko je reprezentacija zahtjevala”, kazao je Vičević, koji je kao selektor juniora Crne Gore uzeo zlato na šampionatu Evrope 2013, godine.
Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.
