2026. godina biće upisana zlatnim slovima u karijeru mladog crnogorskog džudiste Stevana Sadikua.
Sadiku je postao juniorski prvak Evrope, a do najvećeg uspjeha u dosadašnjoj karijeri stigao je efektnim nastupom na šampionatu koji je početkom septembra održan u Podgorici.
Stevane, evo prošlo je skoro dva mjeseca od juniorskog zlata. Kako sada gledaš na tvoj veliki uspjeh?
“Utisci su se malo slegli, ali i dalje kada razmišljam o tome osjećaj je stvarno poseban. Tek kada prođe neko vrijeme shvatiš koliko je veliki rezultat napravljen. Naravno, ponosan sam na sebe, ali prije svega zahvalan porodici, treneru i svima koji su bili uz mene tokom cijelog puta”, kazao je Sadiku na početku razgovora za Sportski.me.
To je prva evropska medalja za naš džudo u juniorskoj konkurenciji još od 2015. godine, kada je Danilo Pantić takođe bio šampion Evrope.
Posljednju zlatnu evropsku medalju 2019. osvojila je Jovana Peković, ali u konkurenciji džudistkinja do 23 godine. Koliko ti znači što si upravo ti nastavio taj niz?
“To mi mnogo znači. Kada znate ko je sve prije vas osvajao evropske medalje i koliko su ti rezultati značili za naš džudo, onda je još veća čast biti dio te priče. Drago mi je što sam uspio da nastavim taj niz i nadam se da će poslije mene doći još mnogo mladih džudista koji će osvajati medalje za Crnu Goru”.
Na samom šampionatu, kada si osjetio da možeš ići do zlata ?
“Mislim da sam to počeo da osjećam kako su borbe odmicale. Od prve borbe sam vjerovao u sebe, ali nisam želio da razmišljam previše unaprijed. Išao sam meč po meč, fokusiran na ono što treba da uradim u tom trenutku. Poslije nekoliko pobjeda osjetio sam da sam u pravom ritmu i da mogu da idem do kraja”.
Kada bi morao da izdvojiš jednu stvar koja je tebi bila presudna na putu do evropskog zlata – šta bi to bilo?
“Izdvojio bih vjeru u sebe i rad. Bez svakodnevnog treninga, odricanja i discipline nema rezultata. Ali isto tako, važno je da u najtežim trenucima vjeruješ da možeš, čak i kada nije sve idealno. Mislim da je upravo ta kombinacija rada i vjere u sebe bila presudna”.
Seniorska konkurencija slijedi. Veliki izazov za tebe ?
“Sigurno jeste. Seniorska konkurencija je mnogo jača i iskustvo tamo igra veliku ulogu. Svjestan sam da me čeka još mnogo rada i teških borbi, ali upravo to me dodatno motiviše. Ne želim da živim od juniorskog zlata, već da mi ono bude dodatni motiv da nastavim još jače”.
Koliko je teško uskladiti sport sa školom ili drugim obavezama?
“Nije uvijek lako. Treninzi, putovanja, takmičenja i školske obaveze zahtijevaju dobru organizaciju. Nekada moraš da se odrekneš nekih stvari koje bi volio da radiš, ali kada znaš šta želiš da postigneš, onda ti je lakše da napraviš prioritete. Mislim da sport upravo i uči čovjeka disciplini i odgovornosti”.
Koliko ti znači podrška porodice, trenera, prijatelja? Je li popularnost prija ?
“Podrška mi znači mnogo. Bez porodice i trenera koji su uz mene i kada je dobro i kada je teško, put bi bio mnogo teži. Tu su i prijatelji koji me podržavaju i raduju se mojim uspjesima. Što se popularnosti tiče, lijepo je kada ljudi prepoznaju vaš trud i rezultat, ali ne razmišljam mnogo o tome. Najvažnije mi je da ostanem isti i da nastavim da radim”.
Ti, si izabrao svoj sportski put – kako pomoći mladima da danas, izaberu svoj ? po tebi ?
“Mislim da prije svega treba da im damo priliku da probaju sport, da pronađu nešto što vole i u čemu uživaju. Ne treba svako da bude vrhunski sportista, ali kroz sport mladi mogu da nauče mnogo toga, disciplinu, poštovanje, odgovornost i kako da se nose sa pobjedama i porazima. Najvažnije je da imaju podršku i da ih ne obeshrabrujemo kada naiđu na prve prepreke”.
Kako da im se im ukaže na sve izazove koji dijele talente od ostvarenih asova?
“Talent je samo početak. Mislim da mladima treba pokazati da iza svakog velikog rezultata stoje godine treninga, odricanja, poraza i trenutaka kada nije lako. Niko ne postaje šampion preko noći. Ako žele da naprave nešto veliko, moraju da budu spremni da rade i onda kada im se ne radi, da prihvate poraz i da iz njega nešto nauče”.
Šta je potrebno da bi se došlo do tih visina ?
“Potrebno je mnogo rada, discipline, odricanja i strpljenja. Naravno, talenat je važan, ali bez rada ne može mnogo da znači. Potreban je i dobar trener, podrška porodice, pravi ljudi oko vas i, možda najvažnije, želja da svakog dana budete bolji nego što ste bili juče”.
I za kraj – gdje sada vidiš svoje naredne ciljeve? Šta je sljedeća medalja koju želiš?
“Idem korak po korak, sledeće takmičenje je svjetsko prvenstvo za juniore koje se održava u Uzbekistanu. Ciljam da budem na podijumu”.
Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.
