Piše: Maksim Živaljević
Zamka u pisanju o nekom uspjehu je strmoglavi pad u patetiku. Veličanje do detalja. Pokušaću da to izbjegnem u ovom osvrtu na plasman crnogorske vaterpolo reprezentacije na olimpijski turnir u Tokiju.
Možda neko misli da to Crnoj Gori svakako pripada. Da je vaterpolo sport koji se igra u tek nekoliko država i da nam loša konkurencija garantuje uspjeh. Nije to baš tako jednostavno. Odmah nakon pobjede u Roterdamu nad Hrvatskom čuli smo od Vladimira Gojkovića da je put u Tokio počeo u Riu, nakon Igara 2016. godine. Ništa na tom putu nije bilo slučajno. To je bio projekat. Ne četvorodnevni ili od četiri mjeseca koji su pogrešni i češći planovi u crnogorskom sportu.
Dobar projekat je imao i Petar Porobić, i omogućeno mu je da ga realizuje kada je krajem 90-ih došao na “Škver”. Jadran je tada opet postao klub i na tim temeljima je nastala „prva” reprezentacija Crne Gore čiji je vaterpolo talenat uporediv s darovitošću najvećih generacija svjetskog vaterpola.
Vladimir Gojković je postao trener Jadrana 2012.godine. I tada je novski klub više bio pepeo nego oslonac. Krenulo se od nule, a stiglo do najbolje škole vaterpola, možda i na svijetu. I to je projekat od kojeg najviše koristi ima reprezentacija Crne Gore. Sa minimalnim ulaganjima u novcu, ali sa maksimalnim znanjem, radom, entuzijazmom.
Gojković je po dolasku za kormilo stručnog štaba reprezentacije zašao, što je neophodno u tom sportu, u sve pore rada sa svim selekcijama. I naišao je na podršku „parlamentarne većine” u PVSCG. Bilo je i škrgutanja zubima, (pre)javno iznijetih, legalnih zamjerki. Bilo je i nevolja u komunikaciji s reprezentativcima, ali je sve bilo podređeno projektu. Zato danas, ili barem sjutra imamo najbolju „nezgodnu stranu“ na svijetu, najperspektivnije sidraše takođe, a upravo su tu bile bolne tačke po odlasku Gojkovićevih saigrača iz reprezentacije. Sigurni smo da vrlo brzo neće biti manjka ni na beku, da su Vasilije Radović i Marko Mršić vrhunsko potencijal za narednih 15 godina, ali i da se naziru neki drugi klinci istih mogućnosti. Dušan Matković je najbolji primjer šta je jednom igraču donio trening u reprezentaciji. Pa bili su jedina reprezentacija, bez i jednog izostanka, koja je ljetos „peglala” na treninzima, mjesecima, u novskim bazenima i teretanama.
Što god bude u Tokiju, projekat je uspio. Crnogorski vaterpolo je obezbijedio kontinuitet koji je visio o koncu.
Da bude još bolje potreban je još koji dobar dugoročni plan. Valjda je Primorac na dobrom putu, talenat Kotorana je nesporan i neuporediv. Nadajmo se da će u Budvi ponovo da imaju velike vaterpolo ambicije. Da će Podgorica da dobije profesionalni vaterpolo klub, a ne da ostane samo škola sporta zadovoljna budžetom od članarina. Nikšić takođe.
Iskustvo uči, vaterpolo slava traje ko život leptira. Svaki sekund mora da bude iskorišćen da dobri stari vaterpolo dobije pažnju više i bolji tretman.
I više novca, ali za prave, dobro osmišljene projekte.
