Piše: Dr Ivan Zarić
Doktor nauka iz oblasti fizičkog vaspitanja i sporta
Posljednjih godina povreda prednjih ukrštenih veza (ACL) zgloba koljena je učestalija. Žene zbog svoje konstitucije su osam puta ugroženije u odnosu na muškarce.
Povrede ligamenata koljena najčešće se javljaju kada dođe do prekoračenja pozicije stabilnosti koljenog zgloba usljed prekomjerne nekontrolisanosti kinematičke energije. Najopasnije povrede se najčešće dešavaju bez kontakta suparnika, prilikom doskoka dok je zglob koljena u hiperekstenziji, pri promeni pravca, prilikom rotacija u zglobu koljena i pri naglom smanjenju brzine.
Povreda ACL kod sportista rezultira značajan gubitak funkcionalnosti. Rana dijagnoza i oporavak igraju važnu ulogu u nastavku sportske karijere. Kada dođe do povrede sportista upada u psihološku krizu. Situaciju treba prihvatiti onakvu kakva jeste i problemu prići ozbiljno kako bi se sportista što prije vratio u trenažni proces.
Četiri dana nakon operacije obim nadkoljenice se smanjuje od 3 do 4 cm. Kao priprema za operaciju poželjno je trenirati na razvoju miofibrilne hipertrofije kako bi se ublažio proces atrofije mišića u postoperativnom liječenju.
Trenažni proces oporavka treba raditi planski i sistematski, postepeno vraćati funkcionalne i motoričke sposobnosti, kao i promjenljive morfološke osobine. Ne treba žuriti sa vraćanjem sportiste na teren pošto je potrebno oko šest mjeseci da bi rekonstuisani ligament srastao sa kosti, na srastanje ligamenta sa kosti ne možemo uticati, jednostavno potrebno je vrijeme. Često se dešava da zbog ’’ekspresnog’’ vraćanja sportiste na teren ponovo dođe do povrede.
U krajnjoj fazi procesa oporavka treba raditi na psihološkom planu. Sportista zbog bojazni da će ponovo povrediti istu nogu, ili zbog nesigurnosti da li je noga dovoljno ojačala, često se više oslanja na zdravu nogu (hramlje), čega nije svjestan sve dok sebe ne vidi na snimku koji trener snimi dok on trči. Nažalost ovaj proces oporavka se čsto preskače pa se ne rijetko dešava da sportista povrijedi drugu nogu.
Do povrede ACL najčešće dolazi zbog:
- Nerazvijena optimalna sila m. quadriceps femoris (posebno m. vastus medialisa koji je odgovoran za stabilnost koljena), kao i ostale muskulature.
- Disbalans lijeve i desne noge.
- Disbalans agonista i antagonista.
- Disbalans gornjeg i donjeg djela mišića.
- Skraćenost pokreta u zglobnom uglu, najčešće zbog nedovoljne gipkosti mišića (’’skraćenosti mišića’’).
- Nepravilnih motoričkih znanja (pokreti koji zbog nepravilnog izvođenja dovode do povrede).
Sve morfološke osobine su genetski determinisane i na njih ne možemo uticati (tjelesna visina, oblik glave, dužina ektremiteta, ’’kvalitet’’ ligamenata…). Tako da imamo slučajeva gdje i pored kvalitetno odrađenih preventivnih mjera dođe do pucanja ACL. Sa druge strane, u praksi imamo slučajeve gdje sportista ima sve indikatore da dođe do povrede ACL, a nikada se ne povrijedi. Naravno to ne znači da je sve crno ili bijelo. Treningom prevencije svakako se smanjuje rizik od nastajanja povrede, dok iskustvo nekih trenera govori da preventivnim treningom potpuno se eliminiše rizik od povrede ACL.
Ključni zadatak kondicionog trenera u radu sa sportistima treba da bude zaštita igrača od povreda, jer samo zdrav igrač može donijeti rezultat. A šta je ustvari zaštita? Pa to je vrhunska kondiciona priprema, koja se oslanja na planiranje i programiranje trenažnog procesa putem planskog i sistematskog delovanja na sportistu poštujući biološka, fiziološka, biomehanička i druga načela. Zaštićen igrač podrazumjeva da je fizički izuzetno pripremljen. Kada se igrač osjeća superiorno on je samim tim i mentalno jak. Bez mentalno jakog igrača sve pada u vodu jer kondicija je stanje gdje su funkcionalne, motoričke i psihološke sposobnosti relativno dobro razvijene i međusobno usklađene.
Kondicioni trener – Ivan Zarić Kondicioni trener
