Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Inspiraciju za ovaj tekst sam dobio, podsjetivši sebe a upoznavši vas, sa anegdotama iz moje karijere pa, na predlog urednika, nastavljam u tom tonu – Evroliga 1999.
Naravno tome u prilog ide i činjenica da nema mnogo aktuelnih i važnih vijesti o kojima vrijedi trošiti riječi, ponovo se vraćamo u za mene, ne tako davnu prošlost.
U tim prilično lošim trenucima, bombardovanju zemlje i beznađu koje nas je čekalo, dobio sam poziv da pređem u redove Budućnosti.
Neki nagovještaji su postojali i u toku sezone ali nije bilo realno da se i ostvare. Tada, po završetku skraćene sezone, prvog juna, krenuo sam za Podgoricu.
Činjenica da ću igrati Evroligu je bilo ostvarenje još jednog sna poslije nekoliko već ostvarenih, potpisivanje prvog profesionalnog ugovora 1990, ulaska u finale za prvaka države u sezoni 1996/97 i naravno prve titule godinu dana kasnije.
Zato nisam mnogo pridavao značaju da idem u ekipu u kojoj su skoro svi igrači bili reprezentativci ili makar bili na nekim od priprema reprezentacije. Želio sam da budem dio, da ne budem pretenciozan pa da kažem, najboljeg tima u posljednjih 30 godina, reći ću u posljednjih 25.
Čekao nas je paklen raspored. Svega par igrača je imalo iskustvo igranja u najkvalitetnijem evropskom klupskom takmičenju ali smo zajedno predstavljali tim koji je obećavao. Nadu da je u najavi dobra sezona, potkrijepila je činjenica da je rukovodstvo Budućnosti dobilo potvrdu da ćemo utakmice ipak igrati u Podgorici, s obzirom da letovi još nisu bili dozvoljeni.
Iz tog razloga Sarajevo je izabrano da bude naš grad domaćin, isključivo forme radi. Naravno, kako to obično biva kada su obećanja u pitanju (u šta smo se uvjerili i uvjeravamo se svih ovih godina), Podgorica nije dolazila u obzir pa smo se našli pred velikim problemom. Ne samo da će navijači koji dođu na utakmicu navijati za goste , prije svega zbog velikog broja vojnika u Sarajevu, već i zbog činjenice da je put od Podgorice do Sarajeva, (vjerujem i dan danas) izuzetno loš.
No prije svega toga, trebalo je pripremiti se za sezonu. Izbor je pao na Roglu, planinu u Sloveniji na koju je dolazio veliki broj ekipa pa je postojala mogućnost odigravanja prijateljskih utakmica pred kraj priprema. Na prvom sastanku u sezoni saopšten je plan i program za cijelu godinu. Jedan od turnira koji je vrijedelo posjetiti bio je turnir u Albaseteu (!) na kojem, ukoliko pobjedimo domaćina, Tobaru, imamo prilike da se sastanemo sa Real Madridom za koji je nastupao Saša Đorđević.
Naravno uikoliko Real savlada četvrtu ekipu. Cio turnir je zamišljen da bi se oprostio Luis Enrike, jedan od glavnh igrača tog amaterskog tima. Iskreno, možda mu to i nije bilo pravo ime, moguće da se zvao Luis ili prezivao Enrike ali je nama to tako dobro zvučalo.
I krenuli smo.
Večernji let Podgorica-Beograd, noćenje u Mažestiku, rano ustajanje i autobus za Budimpeštu do koje nije trebalo kao sada 4 i po već nekih 7-9 sati, dva sata čekanja, let za Barselonu, 5 sati čekanja, Barselona-Madrid pa autobusom za Albasete udaljenim dva i po sata i stigli smo tačno na trening!
Znam da vam se malo zavrtilo u glavi. I nama je kada smo shvatili da ćemo trenirati.
Ipak savladali smo i Tobaru i Real pa nam je lakše pao pobvratak od nekih 16 sati puta.
To je očigledno bio nagovještaj sličnih putešestvija koje će nas pratiti tokom cijele sezone.
Prva utakmica u Sarajevu protiv Po Orteza u već opisanoj atmosferi i prvi tijesni poraz 71:68.
Slijedi gostovanja Ciboni i Efesu, u Sarajevo dolazi PAF Bolonja i u petom kolu gostujemo Kaha San Fernandu u Sevilji.
Na kraju prvog dijela grupne faze 28. oktobra, iza imena Budućnosti stajalo je 0:5!
Ne vjerujem da je iko pomislio da je tako nešto moguće. Uprava pravi preko potreban zaokret i uspjeva da promjeni grad u kojem smo domaćini, umjesto Sarajeva odlazimo u Budimpeštu, do koje je, hvala bogu, uspostavljen avionski saobraćaj.
Koliko smo za mnoge bili razočaranje toliko smo u drugom dijelu grupne faze bili dobri napravivši najduži niz bez poraza u našoj grupi. Sa 0:5 stigli smo do ohrabrujućih 5:5.
Drugi dio sezone i nova grupa nisu bili dovoljni za dalje od 4-og mjesta. Olimpijakos i Makabi su bili jedini timovi koji su nas savladali oba puta.
U plej ofu smo, nažalost, naletjeli na Panatenaikos.
Ne zbog toga što je bio jači od ostalih ili zbog toga što nismo mislili da možemo da ih pobjedimo, već zbog činjenice da je Pao u prethodnoj sezoni imao fantastičnih 15-1 u grupnim fazama a da je u Top 16 fazi počišćen od Timsistema sa 2:0 i time neslavno završio nastup za tu godinu.
Znali smo da će se to teško ponoviti i znali smo da nam je prva utakmica i jedina šansa za iznenađenje. Po prvi put sam ušao u dvoranu koja prima 17.000 ljudi i iako ih je bilo svega 5-6000 bio je to fantastičan osjećaj.
Teška utakmica u kojoj smo imali šansu da zaista i pobjedimo ali nismo mogli više od -6.
U revanšu druga slika. U prepunoj “Morači” odlazimo čak i na +20 da bi na kraju pisalo 77:64.
Velika pobjeda o kojoj sam tek nedavno imao prilike da popričam sa Dejanom Bodirogom, vjerovatno jednim od najboljih igrača koje je Jugoslavija i Srbija imala i koji je tih godina osvajao trofeje gdje god je igrao.
Bilo mi je drago da čujem da je i veliki Pao imao priličan respekt prema nama ,da su i oni bili pod pritiskom u prvoj utakmici i da jesu očekivali snažan revanš ali ne i toliko ubjedljiv.
Ipak u trećoj utakmici ništa nisu prepustili slučaju a ako se dobro sjećam, Oded Kataš je bioo taj koji je odigrao maestralnu partiju iako se ne sjećam da je uopšte igrao u prve dvije utakmice. Ah.. da, bilo je 17.000 ljudi.
Kada se podsjetim ovih dana i shvatim da je od tada nastala čitava generacija koji, vjerujem, nemaju mnogo informacija i znanja o tadašnjoj košarci, dobijem želju da sa, onim zainteresovanima, podjelim s kim sam to imao privilegiju da izlazim na parket.
Neke ću vjerovatno nehotice izostaviti a neke ubaciti u period Budućnosti iako je moguće da sam protiv njih igrao u Beobanci. U svakom slučaju ovo su igrači koji su se nalazili u protivničkim ekipama: u te 3-4 godine; Bodiroga, Rebrača,, Alvertis,, Komazec, Fasulas, Tarlać, Ford, Karnišovas, Gasol, Navaro, Jasikevičijus, Duenjas, Đorđević, Ereros, Majers, Vranković, Savić, Fućka, Bazile, Jahović, Sesar, Giriček, Kutlaj, Turkoglu, Drobnjak….i tako dalje….
Vjerovatno sam mnoge zaboravio jer ovdje su mahom igrači koje sam čuvao kao i jugoslovenski reprezentativci koji su bili glavni igrači u svojim timovima.
Zašto ovo pišem?
Zato što sam sa ove distance potpuno ubjeđen da je igrati Evroligu tih godina bilo vraški teško!
A i da se malo prisjetite dobre košarke…
