Piše: Vladimir Kuzmanović sportski konsultant na Sportklubu
Ne, niste propustili turnir ovih reprezentacija u košarci. Brojevi pokazuju koliko je koja ekipa ostvarila pobjeda u posljednje dvije utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Prve dvije doslovce, treća samo figurativno.
Izuzetno mi je drago što je baš sportski.me prenio moju prognozu da je crnogorski sastav spreman za iznenađenja. To se dogodillo već u prvom meču protiv, u kojem god sastavu došli, veoma kvalitetne ekipe Francuske. Naravno nije to bila sigurna igra Đetića, niti su igrači sproveli sve zamisli selektora Radovića ali su izgledali kao tim, sa onom energijom potrebnom za velike rezultate. A ovo jeste velika pobjeda koja je izvojevana doslovce u igri koš za koš. Najveći fokus donio je, u ovom timu svakako najiskusniji, Nemanja Radović ubacivši 15 poena, što su vjerujem mnogi ljubitelji košarke i očekivali.
Ali 10 skokova Alekse Ilića, momka iz ekipe SC Derbija, sigurno predstavljaju novi kvalitet u podmlađenom sastavu i malo ko je očekivao takav njegov učinak isključivo zbog nedostatka utakmica ovog kalibra.
Da ne bude da je Aleksa bljesnuo samo jednom, pobrinuo se sam par dana kasnije sa skoro dabl dabl učinkom, 9 poena i isto toliko skokova protiv reprezentacije Portugalije. Sa velikom radoznalošću ću pratiti njegov dalji razvoj.
Ipak po mom mišljenju, igrač utakmice je Eli Okobo. Jeste Francuska imala dva pokušaja da dođe do pobjede a gde su dva, tu je i treći. Precizna akcija iz auta, Okobo potpuno sam prima loptu, uspješna finta šuta i onda misterija. Umjesto laganog prodora do koša gdje mu je već napravljen prostor za polaganje, uzima step bek šut za tri. Zašto? Ne vjerujem da iko zna. Ponajmanje Okobo. I u tome leži sve ono što mislim da odvaja današnje igrače od velikana iz prethodnih epoha, ta jednostavna, prava riješenja, milion puta provježbana na svakom treningu u sezoni. No, sreću treba i zaslužiti a Đetići je jesu zaslužili pa lopta nije završila u košu na radost mnogih, ne samo gledalaca u dvorani već i ljubitelja košarke širom regiona.
S druge strane, nešto od čega se strahovalo i djelovalo kao potpuno nemoguće, poraz Srbije u sred Niša. Ako je poraz od Letonije bio poraz od jedne homogene ekipe, bez svog najboljeg igrača Porzingisa, ekipe koja ne učestvuje na Evropskom prvenstvu i koja je sve snage bacila upravo na kvalifikacije, onda je poraz od Belgije veoma zabrinjavajući, ne samo što je jako težak put do Svjetskog prvenstva već može da ostavi mnogo bolnije posljedice. Ne želim da pričam ni o jednom od najuspješnijih trenera sa ovih prostora ni o sastavu ekipe već samo o činjenici da je Srbija skoro 15 minuta bila bez koša iz igre u dve utakmice.
Zemlja u kojoj su rasli majstori ove igre, sve sami kreatori, košgeteri, igrači velike imaginacije, našla se u situaciji da nema lidera na terenu, lidera koji će preuzeti loptu i odvesti tim do, ne plus 20 već svega plus 1 za mirniji nastavak kvalifikacija.
Brojni su razlozi za to i svakako ne treba zanemariti činjenicu da je veliki broj srpskih igrača u NBA ali Srbija nije jedina zemlja koja se suočava sa takvim problemom a djeluje kao da nju najviše pogađa. Uostalom i španska reprezentacija djeluje potpuno neprepoznatljivo.
Naravno nema nikakvih zvaničnih komentara o svemu što je pratilo utakmicu u Nišu a počinjem da vjerujem da ih neće ni biti. Kao što je Kokoškov platio ceh tako će, u slučaju neuspjeha, u koji ne želim da verujem, ceh platiti Pešić. I ništa se neće naučiti, ništa zaključiti i nikakva nova strategija se neće pojaviti (mada ne znam da postoji ikakva stara).
Da ne bude da je u Srbiji sve najgore, pobrinula se Hrvatska koja već deceniju na svim takmičenjima, doživljava nove poraze. Možda i najkompletniji od svih, nisu uspjeli da savladaju Finsku (iako odavno imam respekt prema toj reprezentaciji) i suočavaju se sa još većim problemima nego njihove komšije. Ipak neki glas se čuje, neki uzroci se traže.
Možda je već kasno a možda i ne ukoliko se izvuče bilo kakva pouka. Jer …ne volim da gledam neuspjehe reprezentacija iz regiona pošto sam košarku zavolio baš zbog uspjeha najvećih klubova onog vremena. Raspad države u kojoj sam odrastao sam doživio, između ostalog, kao peh ostalih evropskih zemalja da se ikada domognu neke od medalja, vjerujući da će od tri, makar dva mjesta na postolju biti rezervisana za zemlje bivše Jugoslavije. Ne tako davno bili smo svjedoci takvog, regionalnog, uspjeha. Sada, samo par godina kasnije, cio region se nalazi na prekretnici i položaju suprotnom od onog koji sam predviđao.
Ima još mnogo utakmica do kraja kvalifikacija, doduše ne i za Hrvatsku uz nadu da će jedni doživjeti otrežnjenje a drugi nastaviti ovaj pozitivan niz da bismo, ipak u potpunosti, uživali u Svjetskom prvenstvu.
