Piše: Vladimir Kuzmanović sportski konsultant na Sportklubu
Za početak se izvinjavam svima koji su se navikli na moju nedjeljnu kolumnu što je ista izostala prošle nedjelje. Veliki broj događaja, podkasta i intervjua u kojima sam učestvovao, nisu ostavili ni malo kreativne inspiracije. Stoga ćemo se zajedno podsjetiti svega što se dešavalo u posljednjih 14 dana.
Najveći događaj, i za Evropu i za region, je svakako bio trijumf Virtusa i “našeg” Miloša Teodosića. MVP finala nije ostavio sumnju ko je najzaslužniji za povratak italijanskog velikana u najelitnije evropsko takmičenje. Teodosić i ekipa su imali taj pritisak prošlogodišnjeg neuspjeha koju čak ni “čišćenje” velikog rivala u finalu domaćeg prvenstva, nije moglo da ublaži. Ove godine, ne toliko ubjedljivo, sa dosta promjena u timu, uspjeli su da Bolonju ponovo stave na evropsku košarkašku mapu. I sam se sjećam kraja prošlog i početka ovog vijeka (kako ovo nestvarno zvuči, kao da sam u najmanju ruku sam Broj 1) kada su u tom gradu nastupali Kinder i Paf, odnosno Danilović i Majers kao vođe svojih ekipa i utakmica koje su nam ostajale u sjećenju mnogo duže nego današnje. Razlog, ne samo njihovog kvaliteta, je prost, bilo je manje utakmica ali je njihova važnost i kvalitet bila na višem nivou.
Vidjećemo kako će čelnici Virtusa odgovoriti na ovaj uspjeh mada uopšte ne sumnjam da će stvoriti tim kadar da ne bude samo jednogodišnji učesnik Evrolige. S druge strane ABA lige je ušla u svoje polufinalne utakmice dok su datumi odigravanja finalnih i dalje nepoznanica. Ali na to smo već navikli. Pobjede domaćina u revanš utakmicama su za mnoge neočekivane ali samo za one koji negiraju upornost Đetića ili formu Zmajčeka. Niti jedan niti drugi revanš nisu donijeli željeni kvalitet, naprotiv mnogo grešaka u osnovnim elementima košarke gostujućih ekipa, pre svega sa linije slobodnih bacanja, donose tu pozitivnu košarkašku neizvesnost. Prve utakmice su u svakom smislu bile bolje sa aspekta same košarke. Ipak sada teret pritiska pada na leđa oba beogradska kluba i videćemo kako će na njih reagovati u nedelju odnosno ponedjeljak. Kao i uvijek očekujemo pravu dramu na terenu.
Događaje koje svakako treba spomenuti jesu i nagrade koje su osvojili Jokić, Micić i Teodosić odnosno Kalinić i Lazić. Srpski igrači su dominirali svim najjačim svjetskim i evropskim takmičenjima dok su i u regionalnom takmičenju potvrdili svoj kvalitet što se obilato koristi za poistovećivanje uspjeha srpske košarke. Za mene su to dvije potpuno drugačije stvari jer bih lično, pod uspjehom srpske košarke, smatrao plasman Zlatibora iz Čajetine u ABA 1 ligu, do čega (neobjašnjivo i nelogično) nije došlo. Da li će se i kada doći do sistema koji je utemeljen u sportskim rezultatima, ne znam ali smatram da su i Zlatibor, baš kao i Studentski Centar Derbi, najprijatnija iznenađenja u ovoj sezoni regionalnih liga i želim im mnogo uspjeha u narednim sezonama. Da se vratimo na sinoćnje događaje u koje su uprte oči svih ljubitelja košarke, polufinala Evrolige. One bi, da nije bilo kašnjenja moje kolumne, bile današnja udarna priča. Ipak tekst sam pisao iz dva dijela, jedan dan prije i drugi neposredno poslije drugog polufinala. Šta reći osim da smo bili u mogućnosti da uživamo u dve fantastične utakmice u kojima je jedna lopta odlučivala. Vidjeli smo magiju Micića koja je direktno odvela Efes u finale i vidjeli smo bespoštednu borbu i veliku želju kraljevskog kluba da se ušunja u isto. U subotu sve teorije padaju u vodu, ulog je veliki i čeka se neki novi/stari heroj. Ipak želim da dodam da je bila privilegija biti deo takvog događaja u kojem je, vjerujem po prvi put, jedan tim imao podršku preko 80% navijača. Stvorili su nevjerovatnu atmosferu i to je najveći razlog zašto žalim za plasmanom Olimpijakosa u finale koji nikako ne bi ni nezaslužen.
Za kraj događaj o kojem je izvještavali i sama ABA liga a tiče se njihovih kolega u kolicima. U Vranskom u Sloveniji je održan završni turnir regionalne NlB Wheel lige, u kojoj učestvuju ekipe iz Slovenije, Hrvatskex Srbije i Crne Gore. Šampion, potpuno zasluženo, je ekipa Zagreba koja je u Sloveniju došla bez dva najbolja igrača, Štimca i Demiroviča i ostvarila dvije pobjede. Sa 8 pobeda iz iz isto toliko susreta, okitili su se zlatnom medaljom. Odmah iza njih, sa srebrnim odličjem reprezentacija Slovenije dok je svojevrsni derbi, u direktnoj borbi za treće mjesto, predstavljao susret Singidunum Crvene Zvezde i Paramonta iz Crne Gore. Iako je crnogorski tim u Podgorici slavio rezultatom 40:33, ovoga puta nije bilo nedoumice ko je zaslužio treće mesto. U trećoj četvrtini poslije rezultata 31:24 beogradski crveno bijeli su zatvorili reket i stigli do rezultata 56:31, čime se pobjednik znao. Na kraju 69:44 i bronzana medalja na grudima SCZ.
Posljednje peto mjesto je pripalo aktuelnom šampionu Hrvatske ekipi Zadra. Aktiviranje i pomoć Crvene Zvezde bi trebalo da bude uzor i za ostale velikane u čijim gradovima nastupaju košarkaši u kolicima da pomognu u svakom smislu, finansijskom i marketinškom ali prije svega u vidljivosti ovih izuzetnih momaka.
