Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

Vijest koja je potresla, ne samo region već i širu košarkašku javnost, a to uglavnom čine tužne i tragične vijesti, je iznenadna smrt bivšeg igrača Crvene Zvezde, Majkla Odža. Prerani odlazak momka sa teškim djetinjstvom izazvao je nevjericu i riječi tuge i onih protiv kojih je igrao, i onih koji su za njega navijali, pa, uostalom, i svih zaljubljenika u košarku.

Nadimak Nasmijani div, savršeno mu je pristajao, ne postoji njegova slika sa nekim od navijača, za koje je imao strpljenja više od drugih, a da nije nasmijan i srećan što se nalazi u zemlji u kojoj ga vole i u klubu u kojem je mogao da igra ono što najviše voli – košarku.

foto: kk crvena zvezda

Odžo je bio sinonim za bespoštednog borca , uvijek je davao svoj maksimum, mnogo puta gurao svoj tim ka pobjedi neviđenom energijom i u pravom smislu riječi, ostavljao srce na parketu, srce koje ga je, na žalost svih nas, prerano izdalo. Baš kao što je izdalo i čuvenog Pistola Pita Maraviča kojem je tek autopsijom ustanovljeno da je rođen sa samo jednom koronarnom  arterijom.

Naravno, kada čujem neku takvu vijest, to kod mene probudi sjećanja na moje drage prijatelje i saigrače koji su nas prerano napustili.

Haris Brkić

Dugo nisam mogao da vjerujem u to što se desilo. 12.decembra 2000, smo na treningu u nevjerici  primili vijest iz Beograda. Jedni druge smo uvjeravali da će Haris to svojom snagom i svojim srcem izgurati. Čekala nas je utakmica Evrolige protiv Opel Skylinersa ali je meni  u glavi stalno bila slika njegovih dolazaka u moj stan, uglavnom u kasnim noćnim satima, kada bi trebalo nešto učiniti sa njegovim lap topom koji je otkazao. U takvom stanju sam dočekao utakmicu koje se uopšte ne sjećam i koju smo srećom pobijedili. Sve moje misli su bile sa njim, sa jednim od najboljih igrača na mojoj poziciji, protiv koga sam imao prilike da se nadmećem dugi niz godina, pa onda, srećom,  da zaigram u istom timu, nastavivši da se nadmećem s njim na svakom treningu. Nema tih riječi koje mogu da opišu koliko je košarka izgubila njegovim odlaskom jer njegov kvalitet nije imao granice.

Nemanja Danilović

Moj dugogodišnji saigrač, sa kojim je jedan mali BFC došao do, još uvijek, čuvenog finala protiv Partizana, preminuo je 01. oktobra 2010, posle višemjesečne borbe za život poslije tragične saobraćajne nesreće u kojoj je život izgubio mladi Nenad Grozdanić. Nemanja je došao u Srbiju u vihoru rata i tri godine, mahom na prvom spratu hotela Vojvodina u Novom Sadu, smo djelili dobro i zlo. Zlo nas je sve sačekalo u trećoj sezoni kada je bilo izvijesno da će se BFC ugasiti. Sjedeli smo u restoranu hotela Crna Gora, poslije posljednje utakmice četvrtfinala YUBA Winston lige, u kojoj smo poraženi od Budućnosti ukupnim skorom 2-1.

foto: privatna arhiva

Gledao je u daljinu a riječi su same izašle.“Znaš Kuzma, vjerujem da će mnogi od vas igrati i u boljim timovima ali ovo je najbolji u kojem sam ja igrao“. Ipak znao sam da će sa svojim košarkaškim znanjem željeti da se bavi trenerskim poslom i bio sam presrećan kada je sa svojim Novim Sadom nizao pobjede. Kako i zašto je on vozio kombi tog 6. marta, znaju samo članovi uprave kluba i neka im to zauvijek ostane na savjesti.

Toni Alexe

Kada dođete u Rumuniju, ne očekujete mnogo u košarkaškom smislu. Ipak Antonio, Toni Alexe, jedan od najboljih rumunskih igrača ikada,  je bio opasan momak, jak i beskompromisan dok je van terena imao onaj razoružavajući dječački osmijeh. Zamišljao sam kako bi u ono vrijeme YUBA Winston lige, mogao da nađe svoje mjesto u bilo kom od timova. Kapitenski nas je vodio kroz FIBA Cup da bismo 20. januara 2005, posle pobjede nad Spartakom iz Sofije 82:52, obezbedili plasman na polufinale reginalnog plej-ofa u kojem nas je čekao Pizza Apollon iz Limassola. Proslavili smo taj uspijeh i rastali se u kasnim večernjim satima. Ujutru sam upalio telefon koji je počeo da pišti od desetine propuštenih poziva. Nisam znao čiji brojevi iskaču pa sam odmah pozvao saigrača i kuma, Ivana Krasića, da vidim da li je on dobro. Tada sam čuo vijest. Toni je ujutru krenuo za Arad i doživio saobraćajnu nesreću. Cijela Rumunija je bila u žalosti a mi smo dobili motiv više i na kraju mu posvetili onaj čuveni FIBA Kup trofej.

Aleksandar Okunski

Igrač kojeg je upoznala i košarkaška javnost u regionu kao člana Budućnosti, bio je nalik Odžu. Ne toliko mišićav ali baš kao i on pravi dobroćudni div. Naš prvi susret , kao protivnika bio je 1996, BFC protiv Šahtjora iz Donjecka, 5 godina kasnije igrali smo zajedno. On je imao neobično porijeklo, složenije nego u našoj razorenoj zemlji, bio je Rus iz Moldavije koji je živio u Ukrajini. S obzirom da sam ja Srbin sa očevim poreklom iz Makedonije a igrao u Crnoj Gori, šalili smo se na pitanje koliko nas šestorica vrijedimo. Izšunjavao bi se iz mog stana poslije večere u Kalabriji nerijetko i kada bi svanulo. Preminuo je 21. januara 2019 posle duge borbe sa rijetkim i teškim oblikom raka želuca. Posljednji put smo se čuli u decembru 2018 kada je rekao:“ Vova, ne mogu više. Došao sam kući da budem sa mojima što duže“

Napisavši ovo, shvatam kakva bi to petorka bila! Njihov prerani odlazak nam je uskratio uživanja u pobjedama, potezima, titulama i svemu što košarka donosi ali nas ništa ne spriječava da se sjećamo svega što su košarci dali.

Zato, počivajte u miru dragi prijatelji.

Leave a Reply