Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Prije malo više od dva mjeseca, tačnije 14. juna, napisao sam svoju prvu kolumnu za sportski.me.
Vjerovao sam, a moguće i mnogi čitaoci, da ćemo dva mjeseca kasnije pričati baš o tome, o košarci posle korone.
Izgleda da sam/smo bili isuviše optimistični jer situacija u regionu, pred početak priprema za ABA ligu, ne izgleda mnogo drugačije.
Klubovi su krenuli u pripreme, svako na svoj način i svako prema sopstvenim procjenama situacije.
Zakazani su i mnogi međunarodni turniri iako granice među pojedinim zemljama i dalje nisu otvorene.
Kad nema jasne direktive koja bi svakako morala da dođe sa samog vrha, klubovi su na neki način prepušteni sami sebi sa nadom da će se stvari u narednom periodu popraviti i da će ipak biti košarke u onakvom obliku na kakav smo navikli.
Naravno najbolji klubovi ABA lige sa uvijek istim ambicijama započinju sezonu. Međutim osvrnuo bih se na one sa velikom ali i različitom tradicijom o kojima nismo mnogo slušali u skorijoj prošlosti.
Borac Čačak
Četvrta sezona kluba koji se preporodio od momenta osnivanja ABA 2 lige, što je potpuno razumljivo jer su od tog momenta vidjeli cilj ispred sebe.
Cilj koji je dostižan i do kojeg će biti sve teže doći ali dva polufinala u posljednje tri sezone govore da je možda ovo ta godina.
Iskoristio bih priliku da, posebno mlađu košarkašku publiku, upoznam sa tradicijom Borca i grada Čačka jer iako im je sve dostupno na jedan klik vjerujem da nisu čuli za Radmila Mišovića, igrača koji je pet godina, između 1968 i 1974, bio najbolji strijelac Jugoslavije, možda malo više znaju o Draganu Kićanoviću, rođenom Čačaninu, koji doduše ima samo jednu sezonu u Borcu 1971/72 ali je sigurno jedan od najuspiješnijih i najboljih igrača, ne samo bivše nam države, već i Evrope.
Trećeg, kojeg svakako svi treba da znaju, kao najuspiješnijeg trenera iz grada sa Morave, je Željko Obradović. Četiri godine provedenih u Borcu i sedam u Partizanu, popularnom Žocu, obezbijedile su titulu prvaka Jugoslavije, kao i dvije medalje sa najvećih takmičenja, srebra sa OI u Seulu i zlata sa SP u Argentini. Žoc je danas najuspiješniji trener Evrolige i teško da će se naći trener koji će dostići njegove rekorde.
Split
Iz moje perspektive Split, pod nazivom sponzora Jugoplastika je harao Evropom ne-tako-davno. Naravno prošlo je dobrih 29 godina od titule posljednjeg prvaka SFRJ i titule evropskog šampiona, od onih dana kada smo svi navijali za vjerovatno jedan od najboljih sastava na ovim prostorima od sredine 80-ih.
Možda se, zbog svojih kasnijih NBA karijera i svakako ogromnog kvaliteta, najviše pamte Kukoč i Rađa koji su već kao dvadesetogodišnjaci vodili Split do najvećih uspjeha ali treba reći da su bili potpomognuti plejadom starijih igrača,prije svih Duškom Ivanovićem, Zoranom Savićem i Zoranom Sretenovićem.
Popularni “Žuti” su činili savršen spoj koji je posložio Božidar Maljković, takođe trofejni evroligaški trener. Tradicija koju imaju donosi osvježenje u ABA ligu i iako im nije mnogo toga polazilo za rukom prethodnih sezona, možda će ovo biti povratak na puteve stare slave. Sigurno je da će Gripe ponovo gledati kvalitetniju, takmičarsku košarku.
Lovćen
Iako nema tradiciju kao prethodna dva, iako tu nije bilo najboljih strijelaca lige ili velikog broja igrača koji su bili dio reprezentacije Jugoslavije, vjerujem da, u periodu od 1992. do 2004, nema utakmice u kojoj se pobjednik, ma kakav favorit dolazio na Cetinje, unaprijed znao.
Sala sa temperaturom koja je zvanično uvijek bila taman po pravilima, publika koje bude duplo više od mogućeg i igračima koji su uvijek željeli da se dokažu najboljima, Lovćen je predstavljao tvrd orah i provjeru mentalne a katkad i fizičke snage sa kojom morate da dođete na Cetinje.
Sa ove distance, uživao sam u svim pobjedama i ređim porazima, baš zbog tog testa snage. Naravno treba spomenuti igrače koji su Lovćenu omogućavali takav status: Nebojša Bogavac, Đuro Ostojić, Dejan Radonjić, Savo Đikanović samo su neki od izvrsnih igrača svog vremena. Nova sezona je prilika za Lovćen da potvrdi epitet vrućeg terena.
Sve gore napisano je nešto što ljubitelji košarke žele da vide u sezoni pred nama. Pojava korone u nekoliko klubova nam govori da situacija nije ni malo bolja niti naivna, uostalom, prerani odlazak Majkla Odža dodatno upozorava.
Ipak mora se naći adekvatan pristup problematici sa kojom se košarka, pa i čitavo društvo, suočava i ponuditi jedinstveno rešenje.
Bez toga, bojim se da sve klubove čeka put u nepoznato.
