Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

Često imam prilike da slušam diskusije, katkad ljudi iz košarke, katkad običnih zaljubljenika u ovaj sport.

I koliko god da ih ima, toliko je mišljenja o najboljem svih vremena. Oni najstariji pričaju o Koraću, malo mlađi o Kići i Praji dok bi sa najmlađima teško imali šta da diskutujemo jer mnogi od njih znaju više NBA nego li domaćih igrača.. Zato ću pričati o mojim vršnjacima i periodu od 80-ih naovamo. 

Baš kao što sam rekao da je Džordan, po mom mišljenju, najbolji svih vremena, tako se ovde sve vrti oko jednog imena, bez obzira da li su navijali za tim u kojem je igrao ili voljeli drugačiju košarku od one koju je igrao.

U pitanju je naravno Dražen Petrović. U najkontroverznijem finalu SFRJ u sezoni 82/83, Dražen je, sa 40 poena i nepunih 19 godina, doveo Šibenku do finala Prve savezne lige, jedinog finala u istoriji ove ekipe osnovane 1972.

Treba, naravno reći, da je među saigračima imao asove poput Srećka Jarića, Predraga Šarića, Branka Macure i drugih. Iako zvanično nisu prvaci za tu godinu (o čemu možete lako da pročitate na netu), bilo je jasno da je u Šibeniku od 1979 do 83-te, stasavao igrač koji će obilježiti epohu pred nama.

foto: privatna arhiva

Jedan od onih koji je učestvovao u “stvaranju” Dražena Petrovića, bio je i trener Vojislav Vezović, tada bio na početku svoje višedecenijske karijere, koja, nadam se, i dalje traje. Ispričaću vam anegdotu iz koje ćete razumjeti zašto je riječ stvaranje pod navodnicima.

Veza je bio nepresušni izvor anegdota, onih kojima se grohotom smijemo i koje rado pamtimo. Jedna od njih vezana upravo za Dražena. Smiješno je i u kakvim okolnostima se našao u autobusu Crvene Zvezde pri svom povratku iz Lazarevca u kojem je radio kao trener, ili možda samo gledao utakmicu. ali je to za neku drugu priliku.

U priči pojavila se tema stvaranja igrača jer smo se prisjećali sezone 91/92 kada sam imao prilike da sarađujem sa njim, sezone kad je uveo OKK Beograd u Prvu ligu. ” Znaš” reče “Moka odavno govori kako je on izmislio Dražena a istina je da sam ja bio trener Šibenke 1979 kada je Dražen ušao u prvi tim i ja sam bio taj koji  mu je dao prve minute na parketu” (lako provjerljivo na wikipediji) “Ali sad već mislim da ga nismo stvorili ni Moka ni ja. Znaš zašto to mislim?” Pretvorili smo se u uvo očekujući istinu nad istinama. U suštini i bila je. “Pa otkrili bismo valjda još jednog u ovih 30 godina! Otkrio se sam!” 

Ipak postoji jedan igrač kojeg je Veza, ako ne otkrio, a ono prvi vidio. Kako je Jugoslavija bila nesvrstana zemlja, dobio je posao u Nigeriji.

Radio je pretežno sa ženskom reprezentacijom ali je imao prilike da testira igrače za mušku ekipu. “Kuzma svi mogu da zakucaju, da skoče koliko hoćeš al da driblaju, teško.

I izaberem ja njih 15-tak, vrijedni, radni, sve slušaju, radili neko vrijeme i posljednjeg dana kampa priđe mi jedan i kaže. Kouč imamo još jednoga ovdje, u pitanju je moj brat ali ga je sramota da izađe iz kuće. Što upitam ja. Visok je jako i strašno mršav. Ma dovedi ga da ga vidim.”

Ostavljam čitaocima da otkriju ko se zaista pojavio. Godina 1977/78.

Elem, da ne bude da je ovo priča o Vezi (iako verujem da zaslužuje jednu), vraćamo se u sezonu 84/85. Ne u prethodnu jer je Dražen tada bio na odsluženju vojnog roka.

Ovo mlađima već deluje kao naučna fantastika ali pravila su tada bila jasna.

foto: twitter

Prelazak u Cibonu označava dvogodišnju dominaciju i na domaćoj i na evropskoj sceni uz titulu najboljeg evropskog igrača.

Ako tome dodamo tri bronze, dva srebra i tri zlata,u reprezentativnim takmičenjima, Dražen je definitivno jedan je od najtrofejnijih košarkaša koje je Jugoslavija imala. Real Madrid i nekoliko rekorda koji se i danas pamte bili su priprema za ono što je priželjkivao, da se okuša u NBA, tada, u pravom smislu riječi, najjačoj ligi na svijetu.

Očekivano, uz mnogo prepreka, uspio je i u tome, ako ne u dresu Portlanda, ono sigurno u dresu Nju Džerzija. Saobraćajna nesreća je prekinula uspon momka iz Šibenika a ubijeđen sam da bi još mnogo toga postigao u narednih 5-6, a poznajući njegovu upornost i mentalni sklop, možda i više godina karijere jer Dražen nije imao ni 30 godina kada nas je napustio.

Luka je debitovao za Real Madrid sa malo više od 16 godina da bi već sa 19 postao najkorisniji igrač Evrolige osvojivši iste sezone i prvenstvo Španije.

foto: euroleague.net

Reći ćete “Ovo je Španija a ono Jugoslavija” ali vjerujem da neću preterati ako uporedim jugoslovensku ligu sa španskom iz Draženovog vremena uz konstataciju da je jugoslovenska liga ako ne bila jača onda svakako u rangu španske.

Imali su tu prednost što su već tada imali kvalitetne strane igrače u svojim redovima dok je jugoslovenska liga je bila sastavljena isključivo od domaćih igrača. Šta pokušavam da uporedim? Činjenicu da je Luka sa 19 ostvario svoje najveće dosadašnje uspijehe a da je Dražen to uradio sa 20 isključivo zato što je morao da pauzira godinu dana. Njih dvojica su izuzeci u moru fantastičnih igrača koje smo imali prilike da gledamo posljednjih 40 godina i bilo bi ih jako teško nabrojati.

Mnogo je sličnosti između Dražena i Luke. U svojim tinejdžerskim danima su imali glavne uloge u svojim timovima, vodili ih do krova Evrope i u klupskoj i u reprezentativnoj selekciji i prisvojili titulu najboljeg.

Ipak jedino što sada sa sigurnošću znamo: Vezo bilo je potrebno 36 godina!

P.S. ostao sam dužan ime momka u plavom dresu iz prethodnog teksta. Samo ću reći da je u Niksima nosio dres sa brojem 21

Leave a Reply