Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Možda niste znali ali moja generacija je odigrala prvu sezonu Jadranske lige u sezoni 2001/02.
Doduše drugačija od ove sada jer u njoj nije bilo srpskih klubova, mahom klubovi iz Hrvatske, Slovenije i BiH. Budućnost je bila jedini predstavnik SRJ.
Malo sam se podsjetio, jer ne vežu me lijepa sjećanja za tu sezonu, da smo do polovine lige igrali u najjačem sastavu, žrtvujući utakmice u Evroligi i domaćem prvenstvu i imali skor od 11:3. Kraj, prilično neslavan i nerealan za sastav koji smo imali, 9-to mjesto sa skorom 9:13.
Ideja koja je zaživjela nije bila dovoljno razvijena pa smo utakmice Jadranske lige igrali utorkom, Evrolige četvrtkom a domaćeg prvenstva vikendom i tako dobrih dva tri mjeseca. Nerjetko nismo znali s kim treba da se sastanemo a o treninzima da i ne govorim.
Ipak nisam zato počeo da pišem ovaj tekst, iako nije loša ideja. Pišem zbog činjenice da smo u timu imali jednog stranca, Ukrajinca i moj dragog prijatelja, nažalost nedavno preminulog, Aleksandra Okunskog.
Uz njega bio je tu i hrvatski internacionalac Davor Pejčinović ali igrače iz regiona posmtram na drugačiji način, ipak su oni istog ili sličnog mentalnog sklopa. Uz mene, Dejana Radonjića i Dragana Vukčevića koji smo već bili na neki način veterani, na scenu su stupili Saša Pavlović i Žarko Čabarkapa dok su u najboljim godinama bili Igor Rakočević i Dejan Milojević. Nešto ranije svoje debije su imali Bojan Bakić, Balša Radunović i Blagota Sekulić. Malo je reći da je talenta bilo više nego dovoljno.
Od tog pionirskog početka prošlo je 19 godina pa sam želio da vidim gdje se sada nalazimo što se sastava timova ABA lige tiče.
Naravno ne bih ni za koje pare mogao da se sjetim stranaca koji su učestvovali te godine na nivou lige ali zato danas pouzdano znam da u ABA ligi, dakle među 14 timova imamo: 33 američka, 2 australijska i po jednog igrača iz Kanade, Francuske, Turske i Kolumbije, što će reći 39 stranih igrača, pritom računajući sve igrače iz regiona kao domaće.
Neko će pomisliti da imam nešto protiv stranih igrača u ABA ligi. Naprotiv, uvek sam volio da vidim odličnog igrača makar i u svojoj ekipi a kada je odličan, onda mi nije važno odakle je.
Naravno godinama se košarka u regionu srozava i naravno da je lakše dovesti stranca, dati mu prava u igri, koja (mnogima) ni po čemu ne pripadaju i riješiti stvar. Mnogo jednostavnije nego stvarati plejmejkera jer ko će da se muči 4-5 godina kada je nama potreban rezultat sjutra.
Koji rezultat – to nikome nije jasno. Rijetko koji klub ima strategiju za više od jedne godine. Donekle ih i razumijem. Oni koji ulažu pomisle da će novac vratiti za godinu dana i kada vide da od toga nema ništa, nađe se neki novi sponzor, klub ostane u dugovima, igrači bez para i tako u krug u većini slučajeva. Malo je to promijenio BAT unazad nekoliko godina ali nisam daleko od istine.
Da ne bih pričao o ovogodišnjim pojačanjima, nezahvalno je prije nego što se odigra određen broj utakmica, mogao bih da se vratim godinu dvije unazad, da se podsjetimo nekih od igrača koji su, ne zaboravite, ničim izazvano zauzeli mjesto nekom od igrača kojem je košarka, klub, nacija, liga prije svega u srcu i ne predstavlja samo posao.
Svako od nas bi mogao da sjeti promašaja onih klubova koje prati i za koje navija, a vjerujem da su svi imali svoje promašaje. Poneki i više.
Stvaranje igrača je dugotrajan proces, oduvijek je i bio, i mi, kao region, smo zato i bivali bolji od ostalih.
Međutim u eri u kojoj živimo u kojoj je sve instant i kratkoročno (uzmite samo primjer mobilnih telefona, nikako da kupite najnoviji jer dok ga kupujete, izašao je novi), nije lako pronaći entuzuijaste koji su u prošlosti pionirski stvarali košarku na ovim prostorima.
Znam da postoji veliki broj onih koji će reći “A kako to može u drugim zemljama?” Nemam konkretniji odgovor od činjenice da smo na nacionalnom nivou osvojili sve što smo mogli baš iz tog razloga, što je svake godine iz domaćih liga pristizao i veliki kvalitet.
Ima jedan odličan tekst, pronađite ga na netu, Miloš Jovanović o sezoni 97/98, najuspešnijoj sezoni u košarci SRJ. Nije to bilo toliko davno, to je bilo svega tri godine prije pionirske ABA lige.
Još jedna činjenica koja je mogla da mi promakne a vezana je za broj stranaca. Cibona, Split, Primorska i Krka imaju ukupno 2 američka igrača. U Primorskoj su svi Slovenci, u Splitu je veliki miks SFRJ, dok u Ciboni i Krki po jedan. Vjerujem da je jedini razlog nedostatak finansija, nikako povratak na staze uspijeha, vrijednim radom i praćenjem talenata.
Da pandemija kovida nije zahvatila cio svijet pa i naš region i ovi timovi bi imali bar po 3-4 stranca, čime bi se ukupan broj stranaca popeo na preko 50. I onda će pojedini, za 5 do 10 godina pitati: “Šta nam je sa reprezentacijom”? nevažno iz koje republike, bivše nam zemlje, dolaze.
Mala digresija ali mi je u glavi baš ta 97/98 sezona kada sam sa Crvenom Zvezdom došao do finala Kupa Koraća. Igrali smo protiv Sijene u 16-tini finala i realno tih godina nije bilo lako skautirati ekipe.
Sjećam se da, kada smo na terenu vidjeli sastav Sijene sa čak 5 Amerikanaca u timu, u glas smo konstatovali da prolazimo dalje.
Teško nam je bilo da povjerujemo da će njih 5 imati istu, zajedničku ideju kako do pobjede. Moguće da su individualnim kvalitetima bili bolji od nas ali….
Tako je Italija krenula u urušavanje sopstvene košarke koja se do dan danas nije vratila na nivo uspjeha u periodu od 70-tih do 90-tih.
Takođe ne zaboravite da je 2013. godine poslije kvalifikacija Italija zauzela 17-to mjesto i nije se našla na završnici EP.Brže bolje poništene su kvalifikacije i svih 24 timova se našlo u Sloveniji, ne bi li se Italija vratila u sam vrh košarke.
Ni to nije bilo dovoljno za dalje od četvrtfinala a od tada su na sličnom nivou.
Ne želim da vjerujem da će se to desiti košarci u regionu, naročito Srbiji koja održava kontinuitet rezultata u poslednjih 6 godina ali sve gorenapisano govori da idemo samo u jednom pravcu – Welcome to ABA League.