Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Ima momenata koji me vrate u ne tako davnu prošlost. Vjerujem da ste i sami to primjetili, naročito u onim nedjeljama kada nema onih pravih košarkaških vijesti koje mogu biti interesantne za cio region.
A ovo je jedna od njih. Mahom otkazane utakmice u okviru svih liga i jako malo rezultata koji bi mogli da se pamte. Pomoć u povratku u prošlost stigla je neočekivano, od dragog prijatelja Miše Dobričana koji mi je poslao jedan napad Fenera sa utakmice protiv Himkija. Nisam neko ko do detalja analizira bilo koju utakmicu ali sam bio ubijeđen da je MIša naišao na nešto dobro. I jeste. Minijatura Fenera koja se moderno zove Brush Cut/Bulldog Action. ( to sam saznao jer se par sati poslije Mišinog, klip pojavio i na jutjubu ). Istog sekunda, po polaganju lopte u koš, odgovorio sam mu:” Znam da nećeš vjerovati ali ja sam ovo igrao kod Darka Rusa u Apolonu iz Patre 2003!”
Da bih bio siguran poslao sam poruku i Darku: “Zakleo bih se da smo ovo igrali u Patri” i dobio potvrdan odgovor. Jedina razlika što naša akcija nije imala tako zvučno ime već je bila Dva desno ili nešto još banalnije.
Zašto ovo pišem? Sigurno ne zato što mislim da je Kokoškov iskopirao Rusa, niti tvrdim da je Ruso to smislio (za neke druge akcije pouzdano znam da jeste) već da kažem da dugo nisam vidio tu akciju (za koju i dan danas mislim da je savršena) i da mi je drago da su treneri sa ovog područja, očigledno, uvijek bili avangarda. Naročito, na moju veliku žalost, zaboravljeni Darko Ruso. Vjerujem da on ima svojih mana, baš kao i svi ali neosporno jedan od najboljih trenera sa kojim sam radio. I ne samo ja, mnogi igrači će vam to potvrditi. Takođe mnogi će reći “Težak za saradnju” ali ubijeđen sam da ima i onih koji će na to odgovoriti “Čovjek ima svoj stav”.
Bilo kako bilo uvijek se sjetim jedne njegove rečenice iz perioda kada sam par dana pred pripreme stigao u Patru. Sjedeli smo u njegovoj kući i gledali gomilu kaseta koje su mu pristizale svaki dan. Da,da djeco, VHS kasete ne DVD, ne Jutjub, Ubacujemo prvu. Slika podrhtava, treking se šteluje, u kadru sudija, podbacivanje, u vazduhu se okreće šarena, plavo bijelo crvena lopta……Darko vadi kasetu, idemo dalje. Druga kaseta je u video rekorderu, počinje, uski žuti demode šortsevi. Snimak iz 1997. Otpada i druga. Počinjem prigušeno da se smijem, bojim se da nijednu nećemo gledati duže od par sekundi.
Treću smo ipak koliko toliko odgledali. Momak na njoj postiže 30-ak poena. Darko zaustavlja snimak i kaže:” A lijepo im kažem da mi šalju utakmice kad su najgori na terenu, da vidim šta mogu da očekujem i na šta liče kad im ne ide!”I koliko god smiješno zvučalo, negdje to i jeste istina. Malo je onih igrača, govorim o strancima, koji će uspiješno nadomjestiti svoj loš učinak u napadu. Samo pogledajte prošlu nedjelju i timove za koje navijate, znaćete o čemu govorim. Kada krene nizbrdo, popravlja se isključivo napadom, ne i odbranom jer odbranu igraju domaći igrači (ukoliko ih ima). Naravno, čast izuzecima.
Ipak i poed ovih šaljivih anegdota, prošlu nedjelju je obilježila vijest koja me je zaista potresla. U pitanju je sudbina mladog Ivana Ćorovića, nekadašnjeg reprezentativca Crne Gore, kojeg sam poznavao iz perioda kada je nastupao za juniore Crvene Zvezde i nedavno sam shvatio da ništa o njemu dugo nisam čuo.
A onda šok. Ipak divno je bilo čuti ga u intervjuu sa prepoznatljivim osmijehom kako razmišlja o svemu što ga je zadesilo i kako, baš kao i momci s kojima i sam imam prilike da sarađujem na čelu Saveza košarkaša u kolicima, razmišlja i gleda u biudućnost. Postoji mogućnost a postoji i nada da ipak u košarci nije rekao posljednju riječ.
Vidjećemo da li sam u pravu!
