Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Napustio nas je Mileta Lisica.
Znam da mnogi čitaju ovaj članak i pitaju se o kome ovaj priča ali je Mileta u isto vrijeme značio mnogima koji su obožavali, sada slobodno mogu da kažem, čuvenu YUBA Winston ligu.
Značio je iz mnogo razloga. Prvi, što je, nastupajući za Priboj, u isto vrijeme radio u fabrici i igrao košarku. Vjerujem da treba da napomenem da su do 90-te sve lige bile amaterske, naročito lige ispod saveznog ranga u kojoj je Mileta nastupao, Drugoj srpskoj ligi.
Poliester je najveći uspijeh ostvario plasmanom i 1B ligu upravo te 1990.godine kada, na neki način, počinje profesionalizacija košarke ali i ratovi širom SFRJ. Mileta se otisnuo u Slobodu iz Tuzle da bi umjesto četvorogodišnjeg ugovora ostao samo jednu sezonu a zatim prešao u redove Crvene Zvezde uz, sada već čuvenu anegdotu da ne traži ništa za prelazak u, ispostaviće se, sljedećeg prvaka države.
Drugi, da je košarkom počeo da se bavi, ne relativno kasno već, za sadašnje prilike, prekasno, u svojoj 19-toj godini.
I treći, da je upravo zbog toga donio nešto potpuno novo na terene YUBA lige, neobičan šarm i posebnu ljubav prema igri.
Ne pišem ovo iz vizure njegovog prijatelja jer, nažalost, nisam imao prilike da sa njim nastupam u nekom od timova iz tog vremena. Pišem kao igrač koji je imao priliku da se s njim takmiči i oseti sa kojom je strašću igrao. Pišem kao igrač koji je po mnogo čemu imao vrlo sličan put do uspiješne karijere. Pišem kao neko ko je podjednako kao i on poštovao i svoje saigrače i svoje protivnike.
Ne sjećam se incidenta u kojem je učestvovao. Ne sjećam se namijernog faula koji je napravio i ne sjećam se da ga je, iz svih tih razloga, bilo lako pobjediti.
Najbolje momente u nastupima u Jugoslaviji, osim u dresu Crvene Zvezde kada je osvojio drugu, uzastopnu titulu, ostvario je sa „malim“ klubom iz Rume, kada je igrao finale sa Partizanom, samo godinu dana prije nego što sam i sam učinio to isto sa timom iz Beočina.
Karijeru je nastavio u Pivovarni Laško i iako nikad nije stigao do titule prvaka Slovenije, bio je jedan od najboljih igrača lige da bi tu titulu zaista i ponio u sezoni 99/00 sa 34 godine. Da li da kažem da sam pet godina kasnije i sam ostvario isti uspijeh na Final 4 Evročelendž kupa, takođe sa 34 godine?
Ovo je već isuviše mnogo sličnosti o kojima mogu mnogo da kažem i pouzdano znam kako se osjećao dok je gradio svoju karijeru. Zbog svega toga osjećam veliku žal zbog preranog odlaska Milete Lisice, predstavnika izumrle vrste u košarci uopšte.
Posljednji naš susret je bio, ne sjećam se više gde, kada sam upoznao njegove sinove sa idejom da nastupaju za selekciju Srbije.
I na tom susretu uvijek prepoznatljiv osmijeh koji me je svjetlosnom brzinom vraćao u besane noći koje smo provodili kada bi iz Rume došao u Novi Sad u provod, prije svega zbog, sada pokojnog, Nemanje Danilovića i Milana Marinkovića, njegovih bosanaca.
Istog dana saznao sam za još jedan tužan događaj. Preminuo je i Aleksandar Bogićević, momak sigurno nepoznat široj košarkaškoj javnosti jer su se njegovi košarkaški snovi završili u juniorskom uzrastu.
Bio je dio ekipe OKK Beograda kada smo u martu ili aprilu 1990, kao potpuni autsajderi, otputovali u Kraljevo na prvenstvo Srbije, zamjenivši ekipu Partizana. Malo ko je očekivao trijumf OKK Beograda, naročito juniori Sloge iz Kraljeva koji su vidjeli svoju šansu nedolaskom favorita turnira.
Bogi, kao plej uz Kokoškova i Perovića, bio je važan faktor hemije koju smo imali u ekipi i o kojoj i dan danas govorim kao preduslovu za velike uspijehe.
Duboko sam ubijeđen da se, baš kao i ja, rado prisjećao tih dana kada smo se popeli na tron Srbije.
Vidjeli smo se na kratko 2018-te, poslije više od 25 godina. Prepoznao sam ga iz prve jer je i pored malo više bora, ostao onaj dečački osmijeh.
Počivajte u miru momci.
Ti Mileta jer se nadam da će uvijek biti onih koji cijene tvoj doprinos košarci a ti Bogi jer znam da znaš da smo tog dana u Kraljevu napravili čudo.
