Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Vjerujem da bi krajnje pretenciozno bilo kada bih ovaj tekst započeo rečenicom „Vjerujem da ste primjetili da me nema posle 22 uzastopne nedjelje….“ Umjesto toga evo početka…
Vjerujem da je neko od čitalaca primjetio da me nema. Srećom dobro sam, samo bez neke potrebne doze inspiracije da napišem bilo šta smisleno. Naravno bilo je mnogo košarke prošle nedjelje, možda čak i previše ali nedostaje ona draž da se utakmica evrolige ili nekog od lokalnih derbija, prepričava danima. Više je vjerovatno da se priča o istima svela na minute. Mnogo je razloga: vanredna sistuacija koju živimo, veliki broj utakmica ili pak izostanak lokalnih heroja zbog kojih mladi počinju sa košarkom. Svaki grad je imao svog, katkada i deo grada dok sada gledamo neke druge momke sa kojima nikako ne možemo da se poistovetimo.
Ipak nisam htio o tome mada ni tema koja mi se ukazala juče, prelistavajući članke pomoću telefona (a kako drugačije), nije daleko od toga.
U pitanju je smijena Zvezdana Mitrovića sa klupe Asvela. Relativno stara informacija ali sa, čini se, (ne)očekivanim raspletom. Naime prve informacije su bile da je glavni razlog „veliki broj tehničkih grešaka i isključenja“ ali se ispostavilo da je u pitanju nešto sasvim drugo o čemu je govorio i sam Toni Parker. Predsjednik kluba smatra da Mitrović nije obratio dovoljno pažnje na razvoj Tia Maledona te je ovaj iz tog razloga zauzeo lošiju poziciju od očekivane na ovogodišnjem draftu. Ne znam ko se iz svijeta košarke nije zamislio pročitavši ovaj tekst a naročito treba da se zapitaju i zabrinu treneri pa i pojedini igrači.
Odavno mi je poznato da sportski motivi umiru skoro u svakom sportu. Što je manje para, to su ti, istinski motivi prisutniji i to je mnoge sportove i održalo u vrhunskom rezultatu. Ipak ovo, kao i mnogo toga, može postati trend a trendovi nisu nužno i dobri.
Da se vratim na temu. Mitroviću je , kao svakom profesionalcu, bilo najvažnije da svoj tim dovede do uspijeha. Tako se formirao kao trener, tako shvata svoj posao i svi uzori su mu treneri istih principa. Uostalom to je pokazao i u Ukrajini i u Francuskoj. Beskompromisan sa stavom „samo najbolji i najspremniji će da igraju“ dogurao je i do, vjerujem da će se i sam složiti, najveće trenerske počasti, mjesta selektora Crne Gore.
Crna Gora se po prvi put plasirala na Svjetsko prvenstvo što je najveći uspijeh te reprezentacije do sada. Dakle i tu je našao put do uspijeha. U Asvelu je, vjerujem, po prvi put u karijeri naletio na prepreku koju nije mogao da preskoči (čitaj: nije želio).
Razmišljam o sljedećem: da li postoji trener koji neće iskoristiti dobrog igrača koji može da mu donese pobjedu? Da li može da ignoriše kvalitet tog igrača i objasni to menadžmentu, navijačima pa na kraju i svojim najbližima zašto najbolji ne igra? Može da se desi ali jednu, dvije utakmice da bi pokazao ko je gazda i tada obično stvari legnu na svoje mjesto pa ili se igrač smiri ili trener odleti. Ovdje je od njega traženo da se bavi razvojem pojednica i da zanemari kolektiv. Hm? Sam otkaz djeluje da Tonija nije mnogo zanimao uspijeh kluba koliko razvoj, ne mladih, već jednog igrača posebno. Koja je korist od toga za Asvel? Ne znam. Koja je korist od toga za Tonija? Verovatno finansijska. Znam reći ćete „I drugi klubovi rade isto“. Isto ne, slično da. Postoje igrači koji legitimno jesu projekat kluba ali su oko njega svi udruženi, svi se okupljaju oko jedne ideje, ne ostavljajući ikakvu mogućnost da razvoj dotičnog igrača bude na bilo kakvu štetu kluba, bilo finansijsku, bilo rezultatsku.
Na sve to Toni dovodi trenera Parkera, nikog drugog do rođenog brata. Tu već stvari odlaze predaleko jer….ispričaću vam anegdotu koju sam prije desetak godina čuo od Igora Kokoškova, tada pomoćnog trenera Detroita. Džo Dumars, Hol of fejmer i glavni čovjek Pistonsa u tom periodu, je očekivao jednog igrača kojeg je limuzina trebalo da čeka na aerodromu. Vozač se javlja i kaže da je bolestan. Dumars, u nedostatku vremena, poziva rođaka da pokupi vozačku uniformu i ode na aerodrom. Momak to i čini i sve je u najboljem redu. Sedam dana kasnije Dumars dobija poziv predsjednika Pistonsa, nisam mario da mu zapamtim ime, koji ga u kratkom razgovoru pita da li zna ko je izvesni, zvaćemo ga Majkl. „Naravno, moj rođak koji je uletio umjesto vozača koji je bio bolestan. Zašto?“ „Džo on je i dalje na platnom spisku a ne treba da te podsjećam kakva je politika kluba o zapošljavanju familije“. Podsjećam ovo od svog predsjednika sluša Džo j***** Dumars, Hol of fejmer! Majkl je zaboravio da vrati uniformu i da se odjavi! Dumars okreće broj i kaže:“Majkl jesi ti lud?“
Dakle Toni, koji vjerujem veoma dobro poznaje sva ta NBA pravila, u svom prvom predsjednikovanju evropskim klubom shvata, ili možda samo zaključuje, da u Evropi može sve.
Otuda je trener Parker i otuda je Asvel na posljednjem mjestu sa jednom pobjedom iz šest utakmica. Da li je moguće i kako bi se posmatralo nezadovoljstvo igrača trenerom? Da li bi se odrekli svih nezadovoljnih? Ne znam ali po ovome kako se stvari odvijaju, mnogi bi potražili posao. Postoji naravno još jedna mogućnost: da igrači igraju jer su dobro plaćeni, da ih uspijeh kao takav ne zanima, da odrađuju utakmicu za utakmicom dok ne istekne ugovor. Da li su prvi ili posljednji, nije mnogo važno jer sportski motivi su nestali onog trenutka kada je Toni zaposlio Parkera. Od ovakvog scenarija nema goreg dok treća opcija, očigledno, ne postoji.
Sada sam znatiželjan da pratim razvoj Tia Maledona, da vidim šta to Mitrović nije vidio u onih 17 minuta prosječno koliko je davao momku od 19 godina. Inače Maledon je nastupio na 21 uzastopnom meču, ukupno 22 u prošloj, prekinutoj sezoni. Asvel je sa njim u ekipi ostvario učinak od 7-15.
Za kraj da još jednom ponovim kako sam nevjerovatnom igrom slučaja dobio inspiraciju za ovu temu mada, ruku na srce, za slične primjere ne moramo da idemo čak do Vilerbana.
