Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
U nekim srećnijim vremenima ovo bi bio zgodan momenat za osvrt na prethodnu godinu. U namjeri da da učinim isto, sam odustao već na samom početku: prekid ABA lige, prekid Evrolige i izostanak svih takmičenja nacionalnih selekcija, od U16 do A, su dovoljan razlog da izostane i izveštaj o ovoj, svima mrskoj, godini.
Umjesto toga samo osvrt na posljednja 4 mjeseca tekuće godine kada se košarka, kako tako i ne u potpunosti, vratila u našu svakodnevicu.
Prvi utisak je da nas je napustilo mnogo dragih ljudi iz svih oblasti našeg života. Glumci, pjevači, političari, sveštenstvo i naravno sportisti. Svijet je ostao bez planetarno popularnih Maradone i Kobija Brajanta ali i bez onih tihih heroja koji su nam na neki način bili bliži i živjeli tu među nama, svakako dodirljiviji.
Blagoja Georgijevski, bivši reprezentativac Jugoslavije, osvajač srebrnih medalja na EP u Njemačkoj 1971. i na OI u Montrealu 1976. Žarko Knežević, takođe bivši reprezentativac Jugoslavije, osvajač srebrnih medalja na EP u Njemačkoj 1971. kao i na SP u Portoriku 1974, odnosno zlatne medalje na EP u Španiji 1973.
Mileta Lisica, diskretni heroj Zvezdine titule 1993/94 koji je, iako nikada nije dostigao reprezentativne visine, bio igrač kojeg su svi voljeli. Majkl Odžo, gorostas iz Nigerije, osvajač titule prvaka Srbije i ABA lige u sezoni 2018/19 bio je tek na početku karijere kada ga je srce izdalo. Među onima koji su otišli je i jedna dama, Bojana Milošević, reprezentativka Jugoslavije koja je u karijeri osvojila srebrne medalje na SP u Kuala Lumpuru 1990. OI u Seulu 1988. i na EP u Kadizu 1987. odnsono Tel Avivu 1991.
Otišao je i jedan trener, Milovan Stepandić, trener bez reprezentativnog pedigrea ali svakako trener koji je za 35. godina obišao mnogo gradova širom Jugoslavije.
Mnoge sam lično poznavao, baš kao i mladog Nemanju Miljkovića, koji nije ostavio dubok trag u regionalnoj košarci ali svojim pristupom i posvećenošću, zaslužuje da bude među ovim velikanima.
Među svim tim lošim vestima koje su iskakale skoro svakodnevno, došao je i momenat koji smo svi priželjkivali, momenat početka nove sezone iako smo bili svjesni da neće biti ni nalik onima na koje smo navikli.
Naravno razlika je već bila u činjenici da će se utakmice (u većini zemalja) igrati bez publike. Neobično i teško za privikavanje naročito s početka sezone, koliko nama posmatračima, toliko i akterima koje je huk sa tribina znao da probudi i ponese mnogo više od njihove trenutne forme.
Svi klubovi su krenuli ambiciozno, Crvena Zvezda da napravi korak dalje u EL, Partizan da pokaže da je finale EK bilo na dohvat ruke, Budućnost da ponovo pokuša da se domogne ABA prstena, Mornar da napadne titulu prvaka Crne Gore, Cedevita Olimpija da pokaže da promjena grada i države ne mora da znači korak unazad, Igokea da se domogne plej ofa ABA lige.
Novina u čitavom regionu je bila neobično veliki broj stranih igrača o kojima ću više već u sljedećem tekstu.
Novina je bila i da su dva trenera, dva bivša igrača, sjeli na klupu svojih klubova, klubova sa kojima su poistovjećeni i zaista je djelovalo kao pun pogodak na duže staze.
U momentu dok pišem ove redove, odavno nema Vlada Šćepanovića dok je Saša Obradović napustio klupu Crvene Zvezde prije samo 7 dana. Ako je Šćepo bio novajlija na mjestu prvog trenera (ukoliko ne računamo 9 utakmica na klupi Budućnosti), Saša Obradović je već bio trener sa velikim evropskim iskustvom.
U razgovoru sa ljudima iz košarke, preovladavao je stav da je Zvezda uradila pravu stvar na duže staze. To je bilo i moje mišljenje naravno.
Ipak sada su tu Sašo Filipovski i Dejan Radonjić pred kojima je nimalo lak zadatak. Ekipe nisu selektirali ali su poslove prihvatili tako da su svjesni da alibija nema. Vjerujem da ćemo u narednim danima vidjeti neka nova imena i isto tako se pozdraviti sa nekim igračima koji su do juče nosili dresove svojih timova.
Crvena Zvezda ja na 2 poraza, Partizan na 6 i trenutno deluje kao da je plej of za njih nedostižan. Ipak ako pogledamo nekoliko sezona unazad, 8 poraza je bilo dovoljno za četvrto mjesto. Naravno treba odigrati skoro savršeno prvenstvo. Mornar je trenutno prvi što će samo pojačati njihove ambicije i motivisati ih za napad na dva fronta. Budućnost, koja je uz Cedevitu najviše bila pogođena koronom, sa samo jednim porazom ali i manjkom utakmica, čvrsto stoji na svom putu.
Pobjede u Beogradu nad Partizanom i Crvenom Zvezdom su veliki kapital ali se u isto vrijeme igra Budućnosti svela na igru petorice igrača, nedovoljno za dugotrajnost. Cedevita je ipak već na 3 poraza i tradicionalno posrće u ovom djelu sezone. Igokea i hemija među igračima su svakako najprijatnije iznenađenje prvenstva. Ipak slijede tri utakmice koje će odrediti tok prvenstva i pokazati njihovu snagu. Zvezda je arhivirana, stižu Budućnost, Mornar i Mega.
Za kraj nekoliko momenata iz prošle nedjelje o kojima zaista neću mnogo, naprotiv biću vrlo kratak. Možda to najbolje opisuje ovu godinu.
Dalas 77 – Klipers 27 poluvrijeme.
„Srpski reprezentativac pojačao poslednjeplasirani klub u Japanu, Hirošima Dragonflajs“.
Uz potpuno razumjevanje položaja košarkaša, njihovih kratkih karijera, novca za koji se treba pomučiti, tržišta koje je prepuno igrača i konkurencije, ovaj podatak me, u najmanju ruku, uznemirava, da ne upotrebim neku težu riječ, prosto nećete mi vjerovati kako se osjećam.
Ta vijest nosi toliko nemogućeg u sebi baš kao što je i prva vijest više iz rubrike Politikinog zabavnika „Vjerovali ili ne“.
I razmislite o argumentu „Ne igraju ozbiljno do plej ofa“. Da li znate za neki drugi sport, neku drugu ligu, bilo šta u čemu profesionalci ne igraju ozbiljno od samog početka,zašto je baš NBA jedina takva i kakve posljedice takva neobavezna igra ostavlja na igrače.
I želim vam srećnu Novu godinu.
