Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Dok je sport bio samo sport i dok je košarka bila samo sport, postojala su takmičenja koja su omogućavala onim manjim timovima, punim talentovanih košarkaša, da se domognu nekog trofeja ili da makar na trenutak iskorače iz svoje svakodnevice, pobjedom nad nekim od favorita o kojoj bi se godinama naveliko pričalo.
Nacionalni kupovi jesu bila upravo takva takmičenja i pobjednici istih bi se našli u takmičenju koje smo kraće zvali KPK. Naravno taj bljesak u nacionalnom kupu značio je da je sljedeći korak ukrštanje sa, ipak, mnogo jačom konkurencijom. Tako se u sezoni 86/87 dogodilo da prvak Prve B lige Istok, beogradski IMT, osvoji Kup Jugoslavije pobjedom protiv Smelt Olimpije, što je jedini put da je tim iz nižeg ranga došao do titule pobjednika kupa.
Treba reći da je tim vodio Dragan Šakota. (ovo je za sve one koji su se prošle godine pitali „Gdje iskopaše ovog?“). IMT nije razočarao u svom jedinom evropskom učešću: u prvoj rundi su bili slobodni, u drugoj su ubjedljivo u dvije utakmice savladali austrijski Sparkase Wels. Ušli su u grupu sa Limožem (osvajačem KPK), Bajerom iz Leverkuzena i (nećete vjerovati) engleskom ekipom Policel iz Kingstona. Jedina pobjeda (ne protiv Engleza) bila je protiv Bajera iz Leverkuzena. I taj nastup je godinama bio nezaobilazna tema u košarkaškim krugovima jer gledajući sa ove distance, to jeste bilo pravo malo čudo.
Čuda su sve rijeđa. Ne samo u regionalnim kup takmičenjima, već i u Evropi. U Španiji vlada Barselona, u Italiji Armani iz Milana a mnogi drugi će tek odigrati svoja finala iako su mahom favoriti oni timovi koji se i na tabeli nacionalnog šampionata, visoko kotiraju.
Na Kupu Radivoja Koraća u Novom Sadu, ipak jedno malo iznenađenje: Vojvodina je savladala FMP i samo nas na trenutak vratila u prošlost kada su takva čuda bila moguća. Sljedeći korak je bio prevelik zalogaj i Mega je zasluženo ušla u finale. Nisam imao prilike da pratim utakmice kupa, što zbog nemanja određenih kanala, što zbog ličnih obaveza (o kojima ću malo kasnije), pa ne bih želio da komentarišem same utakmice polufinala i finala. Ono što ću ipak sa zadovoljstvom konstatovati je sastav novog vlasnika Žućkove ljevice. Osporavani Lazić, fantastični Davidovac, borbeni Jagodić Kuridža (Kej Džej J), energični Dobrić, iskusni Simonović, zajedno sa mlađim snagama jesu ono na šta uvijek mogu da se nadovežu „neki“ Lojd i Obrajant. Ne u suprotnom smjeru! Oni su osnova tima, oni moraju da budu osnova tima koji sa dva, najviše tri igrača, na pozicijama koje nedostaju, može do ovakvih i većih uspijeha. Znam da je Kup Radivoja Koraća, iz meni neobjašnjivih razloga, postao ne-toliko-važno takmičenje. Pa ni Špancima trofej Kupa Kralja ne znači rezultatski ali znači mnogo za buduća pokoljenja. Baš kao što igrači IMTa imaju o čemu da pričaju svojim unucima.
Ubjeđen sam da javnost nije davala velike šanse desetkovanoj Crvenoj Zvezdi. Upitan od ljudi kojima sam često okružen, da dam neko svoje mišljenje, rekao sam da izostanak bilo kojeg igrača predstavlja dodatni motiv za onog koji je tu i koji želi da napravi korak više u svojoj karijeri. Nije li najbolji primjer za to MVP Kupa Marko Jagodić – Kuridža?
Kup je već prošlost i košarkaši se okreću novim takmičenjima ali jedna manifestacija koja se održala u malom Bojniku 40km od Niša, predstavlja istorijski momenat koji je vrijedan pažnje.
Naime posle 17 godina od osnivanja Saveza košarkaša u kolicima Srbije, u ovoj maloj opštini, upriličen je prvi turnir reprezentacija na tlu Srbije, pod nazivom Turnir nacija. Na njemu, osim domaćina, i prijatelji iz Crne Gore i Bugarske. South media i moj dragi kolega sa Sportkluba, Predrag Jurišević – Žule, omogućili su zainteresovanim gledaocima da na Jutjub kanalu prate sva tri susreta, uživajući kako u potezima igrača tako u Žuletovim komentarima i komentarima njegovih gostiju. Srbija je nastupila pod vođstvom selektora Slobodana Banjca koji je za ovu priliku došao iz Slovenije. Želja je bila da se potvrdi uspeh iz 2019e i srebra sa Evropskog prvenstva C divizije. Od srebrnih igrača iz Sofije, prisutni su bili: Banjac, kapiten Ćirković, Jeremić, Mitrović, Filip Jovanović i Sikima. Nedostajali su, zbog obaveza u svojim klubovima: Fakić, Stanković, Vezmar, Likić, Maksimović, Grujić i Destani. Umjesto njih u timu su bili povratnik i nekadašnji igrač Evrolige, Aca Jovanović, zatim Cvijanović, Vukašinović, Makulović, Šarenac i Dinić.
Crna Gora, ima želju da u narednih godinu dvije, nastupi na svom prvom prvenstvu, pa su joj susreti sa Srbijom, i potencijalnim konkurentom u C diviziji, Bugarskom, odlična provjera trenutnih mogućnosti. I pored dva poraza, Crna Gora je ostavila dobar utisak i vidljiv napredak u odnosu na prije dvije godine. Predvođeni Mišurovićem, koji je bio jedan od najboljih strijelaca turnira, Nokić, Gojković, Perić, Husović, Murić, Baranin, Bećiragić i Nikolić, postaju sve bolji. Najveći nedostatak je raštrkanost igrača po gradovima Crne Gore i nemogućnost zajedničkog treniranja.
Bugarska ima velike ambicije kako na klupskom tako i na reprezentativnom nivou. U planu je međunarodna liga koja će svakako podići nivo košarke u regionu, kao i novi sureti sa Srbijom, sve pod pokroviteljstvom Košarkaške Federacije Bugarske.
Ostao sam dužan rezultate i pojedinačne nagrade:
Srbija – Crna Gora 64:31
Bugarska – Crna Gora 47:36
Srbija – Bugarska 58:34
Najbolji strijelac turnira je bio Aleksandar Jovanović dok je najkorisniji igrač bio kapiten Srbije, Željko Ćirković.
I nemojte slučajno da pomislite da sam sa ovom temom završio. Naprotiv, tek sam počeo!