Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Završene su još jedne, u svakom smislu, neobične kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2022. Poznati su svi učesnici prvenstva koje će se održati u Italiji, Češkoj, Njemačkoj i Gruziji. Logično, kada već ima 24 ekipe, zašto ne bi bilo i više domaćina, kao i, uostalom, u prethodnih nekoliko prvenstava?
Ali…zašto stati na samo 4?
Prije nego što nastavim, vratimo se za trenutak u 2010-tu godinu, godinu „revolucionarnog“ projekta FIBA. U toku su bile kvalifikacije za šampionat u Litvaniji. Osim domaćina, zahvaljujući plasmanu na posljednjem Svjetskom prvenstvu, direktno su se plasirale reprezentacije Hrvatske, Francuske, Njemačke, Grčke, Rusije, Slovenije, Srbije, Španije i Turske. Dakle, standardno, već smo bili na kvoti od 10 timova. Čekalo se još samo šest učesnika.
Podjeljeni u tri grupe, ostatak Evrope je tražio svoju šansu da se ugura u elitno društvo. I naravno, neprijatno iznenađenje i pokretanje lavine, pravi Italija koja sa tri NBA igrača, Belinelijem, Barnjanijem i Galinarijem, ne uspjeva dalje od 3-eg mjesta u grupi, iza Crne Gore i Izraela. Sjećam se razočarenja sadašnjeg selektora Srbije, Igora Kokoškova, koji nije uspio da se plasira među 16 iako je bio drugi u svojoj grupi. Da me ubijete, ne znam zašto Gruzija kao druga u grupi, nije uspjela da se priključi ostalim timovima. Ali to je sada manje važno.
Šest dana kasnije, što smo znali da kažemo dok smo bili klinci, puj-pike-ne-važi. Svi prolaze! Osim nesrećnih Mađara kao 25-te ekipe i to poslije dodatnog razigravanja između njih, Portugalaca i Finaca. Po prvi put 24 ekipe na jednom Evropskom prvenstvu. FIBA bi rekla: Dobitna kombinacija. Nije važno ni to što su Crna Gora, Izrael, Velika Britanija, Makedonija (tada još uvijek ne Sjeverna) i Belgija igrale najbolju moguću košarku u tom trenutku i zaista zasluženo se našle među 16 najboljih. Priznajem nisam imao takve momente u karijeri ali vjerujem da bih se osjećao potpuno prazno i loše.
No, da vidimo učinke „nagrađenih“ timova.
Već u prvom krugu očekivane pozicije zauzeli su, u grupi A Portugal i Poljska, u grupi B, Letonja i (naravno) Italija, u grupi C BiH a u grupi D Bugarska i Ukrajina. Podbacile su reprezentacije Crne Gore, Hrvatske i Izraela, Velika Britanija očekivano van drugog kruga dok Belgija nije bila na nivou kvalifikacija pa je takmičenje završila bez pobjede.
Među 12 su se našle reprezentacije Gruzije i misteriozno ali zasluženo, Finske, jedine dve reprezentacije koje će, na žalost, dati legitimitet ovom formatu.
Ne želim sada da se bavim svakim pojedinačnim prvenstvom od tog momenta a bilo je velikih iznenađenja. Sada su, od broja ekipa, jedino besmisleniji famozni prozori. Da ne ponavljam zašto, već sam pisao o tome, već ću samo o nekoliko, u najmanju ruku, neshvatljivih momenata. S obzirom da predstojeće EP ima čak četiri domaćina znači da ima i četiri ekipe koje su se već plasirale. Pomislićete „Pa u redu, sada neka se ostale bore za preostalih 20 mjesta“ Ne, svi učestvuju, 32 reprezentacije podjeljenih u 8 grupa! Sa sve reprezentacijama koje su se već plasirale.
E sad ko je imao tu nesreću da se nađe u grupi sa jednim od domaćina, bio mu je otežan plasman. Ako su Italijani i Gruzini svojim nastupima potvrdili kvalitet i poslali poruku da će učiniti više od uobičajenog na narednom EP, Česi i naročito Njemci, jedino što su uspjeli je da otežaju prolaz Crnoj Gori i Danskoj. Ispostaviće se naime da je Dance od plasmana delila blokada Kalnietisa u posljednjoj utakmici ali i poraz od Češke (kojoj pobjeda ni najmanje nije bila potrebna). Kada smo kod Litvanije, prepoznajem samo tri imena, Kalnietisa, Kuzminskasa i Maćulisa. Ostale momke nisam imao prilike da gledam u većim evropskim takmičenjima. I sasvim je logično da će jedna Danska, sastavljena od, prije svega uigranih igrača, igrati bolje i biti na korak od velikog iznenađenja. I biće ubjeđeni da su jako blizu kvaliteta reprezentacije Litvanije.
Samo…koje reprezentacije Litvanije?
Ono što je još tužnije, zbog ovakvog sistema takmičenja nećemo biti u prilici da gledamo Nikolu Vučevića, Bojana Dubljevića, talentovanog Marka Simonovića, odličnog Nikolu Ivanovića i to samo zato jer niti jednom nisu izašli na teren u najjačem sastavu, čemu bi EP trebalo da služi, da se bore najbolji!
U odnosu na prvi dio teksta jedno pitanje: da li su Mađari sa 25-og mjesta u kvalifikacijama za EP 2011 i skorom od 3-9, uspjeli da se, barem po rezultatu u kvalifikacijama od 4-2, ušunjaju među 16 u Evropi, zahvaljujući košarkaškom napretku ili manjem kvalitetu protivnika? Volio bih da je ovo prvo a vjerujem da je drugo.
Za kraj da dodam da se najiskrenije nadam da nas još jedna košarkaška sila,(za koju važe neka druga pravila), bilo sadašnja ili nekadašnja, u skorije vrijeme, neće neprijatno iznenaditi i podbaciti u kvalifikacijama jer…. gdje naći prozore za 48 ekipa?
