Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Ako me pitate za prvi utisak poslije beogradskih duela, rekao bih da smo gledali veoma uzbudljivu košarku uz dvije pobjede domaćina koje su, ipak uz sve prikazano, potpuno zaslužene.
Podsjetimo se prve utakmice i nevjerovatnog podatka da je Crvena Zvezda imala čak 11 ofanzivnih skokova više. Ipak sami skokovi, ukoliko se ne realizuju, predstavljaju samo broj u statistici. Višak skokova donose potencijalna 22 poena a ne treba zaboraviti činjenicu da je Zvezda utakmicu dobila sa svega 4 poena razlike što pokazuje da je Budućnost na svim drugim nivoima odigrala prilično dobru utakmicu uz odličan procenat šuta za tri ali i identičan broj ubačenih, po 5.
Vili Rid je bio neriješiva enigma za centre crveno-bijelih iako je, siguran sam, sugestija sa klupe bila da nema lakih poena i da ga treba slati na liniju penala što češće (8/17 sa linije penala u dvije utakmice).
To je izostalo i Rid je bio najbolji igrač svoje ekipe. Ivanović takođe odličan, precizan i u šutu i u dodavanjima. Ipak nedostajao je treći. Kobs je podbacio a Edžim … Neobjašnjivo loš u utakmici koja predstavlja vrhunac sezone.
S druge strane dvojac Da-Do kako ih je neko prozvao, uz pomoć Lojda, postigli su 58 od 82 poena i time pokazali bez kojih igrača igra Zvezde ne može da se zamisli. Ako se tome doda i fantastičan učinak Kuzmića, koji je poslije dugo vremena došao do dvocifrenog broja skokova, jasno je da je Zvezda imala više raspoloženih igrača. Druga utakmica, koja nameće Podgoričanima još veći pritisak, počinje upravo tako.
Taktika da se faulovima razbija igra protivnika i ne dozvoli lepršava i tečna igra, potpuno je upalila: Budućnost je postigla 10 od 17 poena u prvoj četvrtini sa linije slobodnih bacanja. Primivši ukupno 30 u istom periodu, djelovali su potpuno razbijeno.
Ni druga nije bila mnogo bolja jer Milojević zna i stalno govori, da se utakmica teško dobija sa primljenih 55 poena u poluvremenu koliko je pisalo na semaforu.
Šta se dešavalo u svlačionici, prije svega u glavama igrača, da li su pomislili da je posao završen, da Budućnost neće pokušati da se vrati u igru, ne znam ali znam da je na teren izašla neka druga ekipa. Smušenost u napadu uz šut 0/3 za dva i 0/6 za tri za punih 5 minuta treće četvrtine uz konstantno, ničim objašnjivo rotiranje sa Danila Nikolića, koji je utakmicu završio sa 6 trojki iz 7 pokušaja, omogućili su Budućnosti da na 4:30 do kraja, rezultat ponovo bude na nuli. U tom periodu Budućnost je postigla 15 poena, Crvena Zvezda svega 4.
Do kraja četvrtine još 7 poena na kontu Budućnosti. Interesantno je da su domaći napravili svega dva faula dok je Budućnost već bila u bonusu. Dobar momenat da se sjetim riječi mog bivšeg kondicionog trenera: “Mogu da vode ili mogu da nas biju. Ali da vode i da nas biju, to ne ide”. Zvezda je bila baš u takvoj situaciji. Kao da su zaboravili šta im je donijelo prednost u prvoj četvrtini. Naravno junak utakmice, igrač za kojeg sam oduvijek znao a nadam se da sada svi znaju, da se nikad neće predati, Ognjen Dobrić. Čak i kada ga ne ide i naročito kada ga ne ide, ne odustaje. A onda, poslije njegovih tri vezanih bacanja, momenat koji predstavlja tačku preokreta u ovoj utakmici.
Vjerujem da je Milojević imao mnogo scenarija u glavi šta može da pođe po zlu ali ovaj Kobsov pas nije bio među njima. Žao mi je bilo kada sam vidio njegovu naknadnu, potpuno razumljivu reakciju. Kao da je znao da će poslije toga teško podići ekipu, po drugi put na istoj utakmici. Kada bi se posmatrala samo statistika druge utakmice, ono što je donjelo pobjedu crveno bijelima jeste 6 izgubljenih lopti Budućnosti više. Jedna od njih je bila odlučujuća.
Spomenuo bih i sudije iako nemam običaj. Djeluje mi da su u obje utakmice bili veoma korektni i da su sa dosta autoriteta donosili odluke. Ako je i bilo grešaka, nisu prouzrokovale pad ili uspon u igri jednih ili drugih. Tome sudije, u stvari, i služe, da budu neprimetni. Serija se seli u Podgoricu.
Vidjećemo reakciju ekipe na akcije iz Beograda ali sam ubjeđen da ćemo vidjeti i reakcije po pitanju publike, koja jeste dala veliku podršku igračima za povratak u meč.
Želim da vjerujem da ću i u sljedećoj kolumni pisati isključivo o košarci.
