Piše: Vladimir Kuzmanović sportski konsultant na Sportklubu
Već sam imao spreman tekst čekajući samo posljednji rezultat ovog četvrtka kada me je zaprepastila vijest o preranom odlasku Zorana Sretenovića. Iako naslov nagovještava drugačije, znam da nećete imati ništa protiv da prvo Sreti odamo zasluženu počast. Vidio sam koliko ljudi i koliko timova se oprašta od njega preko društvenih mreža i pošto dobro znam njegov košarkaški put, vjerujem da ćete se složiti da je Sreta sinonim za ona vremena kada je Jugoplastika vladala Evropom. Tih 80-ih mnogo stručnjaka širom Prve savezne lige, okupljalo je oko sebe mlade košarkaše iz različitih gradova Jugoslavije. Tako su Sretenović, Pavićević i Ivanović svoje najbolje partije pružali u Splitu dok je, recimo,u Ciboni bio Branko Vukićević.
Ne treba zaboraviti ni Petra Naumovskog takođe košarkaškog majstora koji je Žute pojačao iz Skoplja. Tih godina je cijela Jugoslavija navijala za Sretu i ostale košarkaške velikane iz Splita a kod mene je poseban osjećaj izazvala činjenica da je u sezoni 01/02 postao trener podgoričke Budućnosti, dakle moj trener. Bilo je zadovoljstvo upoznati ga, pričati s njim bez one distance koju, katkad imaju pojedini veliki igrači i vidjeti da ni tada nije izgubio onaj nestvaran osjećaj za pas pa nas je na treninzima, vraćao u prošlost svojim asistencijama pri određenim vježbama.
Njegove lopte, koje su bile spremne za nove utakmice te sezone, s obzirom da je pravo iz patika preuzeo šampiona SRJ, kao da su stvarno imale oči. Nažalost “opasno” društvo se skuplja gore a neko mora da ih predvodi. To će po svemu sudeći biti Sreta. Što se tiče onoga o čemu sam namjeravao da pišem jeste kraljevski klub. Još jednom su pokazali kako se bori za dres, koliko snage i fokusa mogu da izvuku iz sebe sa samo jednim ciljem – da njihov klub ponovo bude u borbi za tron. Zaboravili su sve što ih je pratilo ove sezone (kao i mnoge uostalom) i zamišljam Fernandeza i Ljulja kako ostalima u svlačionici usađuju vjeru da mogu ponovo do Beograda. Uz sve to radikalan rez na koji se ne bi usudio veliki broj klubova, odstranjivanje iz tima Ertela i Tompkinsa, sigurno je bio još veći podstrek za ostale.
Izašli su samouvjereno na teren i prosto oduvali ekipu od koje se u plej ofu možda najviše očekivalo. Sada Real, kao ekipa koja se prva plasirala na završni turnir, (sinoć je to učinio i Efes) dolazi u Beograd potpuno rasterećen i iz pritajene pozicije čeka protivnika u polufinalu. Ali moramo da znamo nešto u šta smo se nebrojeno puta uvjerili, Real nikada nije autsajder. Kad smo već kod ovog pojma, moram da se osvrnem na nevjerovatan uspjeh srpskog trenera Dušana Alimpijevića, glavnokomandujućeg ekipe Burse, kojoj su mnogi davali upravo ovaj epitet pred rasplet ovogodišnjeg Evrokupa. Ne kažem da nisam bio jedan od njih ali nisam pripadao ni grupi onih koji su “tačno znali” o kakvom se treneru radi. Vjerujem da je u tom klubu pronašao svoj mir, izgradio povjerenje sa igračima, spremao ih za sve veće izazove koji su im bili na putu i posvetio se isključivo svom poslu.
Ako je pobjeda nad Partizanom predstavljala svojevrsno iznenađenje a iz iskustva znam da iznenađenje nema dugoročno trajanje, onda moramo da prihvatimo da je pobjeda nad Cedevitom sad samo realnost. Bursina realnost. I ne sumnjam da će se u ovakvom naboju emocija na tome i zaustaviti. Sa ove distance mogu da zaključim da je Zvezda možda bila preveliki zalogaj za Dušana u tom trenutku njegove karijere i da je ovim uspjesima pokazao da se dobro snalazi u različitim situacijama čak i pod velikim pritiskom. Vjerujem da ima podršku iskrenih ljubitelja košarke i da ćemo, uz malo sreće, na samom kraju sezone pozdraviti nasljednika Zvezdana Mitrovića.
Znam da je tron i dalje daleko ali mi djeluje da ekipa Burse zna put.
