Piše: Vladimir Kuzmanović sportski konsultant na Sportklubu
Imao sam tu sreću da se kao mali upoznam sa jednim od idola svog djetinjstva, Vladimirom Petrovićem Pižonom i to zahvaljujući činjenici da su se on i moj otac poznavali. Negdje duboko u sjećanju postoji slika o tom susretu ali ne tako jasna. Mnogo jasnija, s obzirom da sam imao nekoliko godina više, dolazi sa Karaburme na kojoj sam proveo djetinjstvo i susreta sa Draganom Džajićem koji je živio samo ulicu iznad.
Nedjeljom bismo se okupili na stepenicama koje su vodile na ulicu i čekali zvuk Mercedesa. Džaja bi krenuo na utakmicu a najhrabriji od nas bi dobacio “Džajo, imaš li koju kartu?”. Mercedes bi se zaustavio a on šmekerski izvadio par karata iz džepa i uz osmjeh podjelio. Njih nekoliko bi otišlo na utakmicu ali nam je svima bilo puno srce što nas Džaja nije prošao. To uzbuđenje i taj dječački osjećaj da sam upoznao nekog važnog, trajao je i traje i dan danas, taj osećaj divljenja i poštovanja. Ponovo sam ga osjetio kada sam bio primljen u juniore OKK Beograda i kada me je zaintrigirao naziv terena na kojem smo, pod reflektorima, na betonu, nerijetko i po kiši održavali treninge a zvao se Koraćeva avlija.
I onda osjetiš kakvu istoriju sa sobom nosi teren kojeg, nažalost, više nema, kada shvatiš kakav je Žućko igrač bio, igrač lepršavih pokreta, definitvno ispred svog vremena. Kada gledaš stare slike koje su krasile zidove nekadašnjih prostorija OKK Beograda i slušaš priče njegovih savremenika, postane jasno zašto je jedan evropski kup nosio njegovo ime. A onda nekoliko godina kasnije od čika Ranka slušaš, do detalja opisano, kako je Žućko stradao, gledaš ga u suzne oči i ne sumnjaš da je to bio jedan od najtežih dana u njegovom životu.
Na sve to budeš u prilici da osvojiš upravo taj trofej koji ti izmakne za sekund ili dva, koš ili dva, i osjetiš još veću prazninu jer si mogao da budeš dio istorije, dio Žućkove istorije, ne sanjajući da će samo četiri godine kasnije to takmičenje promeniti naziv. Ne znam motive za takvu odluku kao što mi nije bilo jasno kako do sada Radivoj Korać, makar i posthumno nije u Kući slavnih.
A onda vijest od prošle nedjelje da će Žućko u klasi 22, početkom septembra biti primljen u društvo odabranih. I ponovo onaj osjećaj divljenja i poštovanja, bez obzira na činjenicu da je Žućko potvrdu vanserijskog talenta i kvaliteta čekao 53 godine, jer znaš da se sada priča o Žućku nastavlja. Doduše čini mi se da se nikada nije prekidala samo je bila nešto tiša.
I nove generacije će moći da čuju o svim medaljama koje je Žućko osvojio, da saznaju da je na četiri uzastopna evropska prvenstva bio najbolji strijelac, da je Alviku iz Stokholma ubacio 99 poena i da je donosio prve primjerke ploča Bitlsa u Beograd. I nadam se da će i oni nastaviti da prenose priču o Žućku, njegovoj ljevici kao i o čuvenom broju 5, povučenom iz upotrebe prije mnogo godina.
Kada me pitaju za sastav mog prvog kluba i kad krenem da nabrajam: 4.16, 6…..ne moram da dodam ime, sve je jasno.
Na kraju još jednom vas pozivam da pogledate i podržite podkast Luka i Kuzma, ukoliko već niste. Mislim da nećete pogriješiti.
