Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Vjerujem da ne postoji dječak koji, pri zaljubljivanju u određeni sport, momentalno nije imao i svog idola u istom.
Moja generacija je sigurno u samom početku bila vezana za fudbal, uostalom i sam sam zavolio Zvezdu prije svega zbog Pižona, ali je kraj 80-ih i početak 90-ih bio rezervisan za košarkaše.
Samo je bilo pitanje da li vam prija lucidnost Kukoča, atipičnost Paspalja ili nonšalantnost i kliker Divca. Tako sam i ja imao neke nevjerovatne susrete koji su sami po sebi iz mene izvlačili ono najbolje.
Košarku sam počeo da treniram tek sa 17 godina. U drugom razredu srednje skoro da nisam igrao ni za sopstveno odjeljenje da bi u trećoj bio u ekipi škole Pete beogradske gimnazije, ekipi koja je takmičenje završila porazom u finalu od, tada bolje, Četrnaeste beogradske.
Medalje je dodjeljivao Dule Vujošević i kad je došao do mene rekao je: Bravo mali. Razumio sam da to nešto znači i koliko sutra otišao u OKK Beograd.
Uspio sam da posle samo jedne prave juniorske sezone potpišem četvorogodišnji ugovor i postanem član prvog tima.
Nisam mnogo igrao u prvoj sezoni, 90/91 ali sam imao čast i privilegiju da izađem na teren sa jednim od najboljih svih vremena – Draženom Dalipagićem.
Praja se vratio iz Italije i potpisao za Crvenu Zvezdu te sezone. OKK je bio član Prve B lige ali smo zakazali prijateljsku utakmicu. Praja moj direktan čuvar.
Malo je reći koje me je uzbuđenje savladalo ali sam želio da učinim makar nešto na toj utakmici. I jesam. Primio sam loptu i fintirao šut. Praja je skočio a ja sam krenuo na ulaz.
Na tom kratkom putu i svega tri koraka zamišljao sam svoj dres kako se diže pod svodove „Pionira”, uz huk sa tribina jer mi je to zasigurno bio najbolji potez u karijeri. Inače nisam dao koš. Zoki Jovanović je stajao pod obručem.
Sedam godina kasnije u Crvenoj Zvezdi kada je Praja došao na mjesto sportskog direktora podsetio sam ga na anegdotu, koju naravno nije doživljavao kao anegdotu uopšte.
“Kuzma vjerujem ti da je bilo tako. Znaš li zašto? Želio sam svima da pokažem da još mogu da igram pa sam skakao na svaku fintu. Ja koji nikad to nisam radio!”
Sezona 92/93 u OKK Beograd dovodi trio Crvene Zvezde 80-ih, Zorana Radovića, Slobodana Nikolića i Predraga Bogosavljeva.
Slobodan Nikolić, treći strijelac Crvene Zvezde, nerijetko je slušao nas klince kako pri postizanju poena vičemo Džordan ili Medžik, što je isključivo bila stvar afiniteta, i jednog dana rekao: ” Momci ako već gledate taj NBA ajde bar gledajte bijele igrače koje možda možete da kopirate, Stoktona ili Prajsa”.
Pogađate, sutradan smo, iz respekta prema Niku, govorili Stokton ili Prajs.
25 godina od tog momenta dešava se nešto što samo život može da napravi. Kao direktor mlađih selekcija KSS nalazim se u Slovačkoj na EP ( na kojem je Srbija uzela zlato, čisto radi reda da spomenem ), a na tribinama se nalazi ko drugi do Mark Prajs.
Za sve koji su znali pa zaboravili a naročito za one koji nikad nisu čuli za njega od silnih NBA “idola” današnjice, Prajs je član kluba 50-40-90, kojih do sada ima samo 8!
Igrači koji su u svojim karijerama ostvarili sezone sa učinkom od 50% za dva 40% za tri i 90% sa linije slobodnih bacanja.
Naravno znao sam da je tu kao što je i on znao da ćemo se upoznati ali nije ni mogao da sanja kakva ga anegdota čeka.
Kada sam mu ispričao rekao je da je to najbolja, najnevjerovatnija i najdraža priča koju je čuo i na moje iznenađenje ON predložio da se slikamo. Tu se ja malo zamislim…..
Zašto vam sve ovo pričam?
Zato što duboko vjerujem da su nam bili ona potrebna motivacija, katkada da izvučemo maksimum iz sebe, nerijetko samo da poslušamo po koji savjet i ako ga pravilno razumijemo, već sutra budemo bolji.
I mnogo mi nedostaju idoli ovog vremena, ne meni lično koliko mlađima koji ne shvataju šta je sve potrebno da bi uspjeli u košarci ili bilo kom drugom sportu, pa makar i to da čuju neki dobar savjet.
Izgubilo se ono poštovanje koje smo nosili iz porodica da slušaš kad stariji priča, jer ukoliko je slučaj da ne samo da čuješ već i slušaš šta priča, izvućićeš nešto dobro.
Za kraj osvrt na rad čika Ranka Žeravice koji se sredinom 90-ih vratio u Partizan pa zatim i u Crvenu Zvezdu. Tu sezonu, tek sastavljena ekipa Crvene Zvezde, započinje pripremama u Andori i Žeravica želi da odmijerimo snage, e sad ne mogu da se baš zakunem da li protiv Barse ili Manrese ali svakako u Manresi, u koju stižemo autobusom.
Ogromna vrućina po izlasku me primorava da požurim u dvoranu i ulazim u istu odmah posle čika Ranka. A prizor za nezaborav. 10-ak ljudi na čelu sa Ćići Kreusom ( legendom Manrese ) u stilu Japanaca pozdravlja legendarnog trenera. Ne mrdaju blago povijenih vratova. Ne znam kako se osećao čika Ranko ali ja sam bio ponosan što sam baš ja, baš tu, baš tada.
Zato dječaci pronađite svoje uzore i pokušajte da ih dostignete, radite na sebi i ne slušajte ljude sa strane koji će vam u maniru malih sredina, “iz prve ruke” ispričati “ko je on u stvari” jer nikad se ne zna šta život donosi.
