Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

Vjerovatno ste već čuli vijest, koja ne samo da je kod mene izazvala određenu dozu simpatija, sjećanja na neke slične pokušaje iz mog vremena, već je izazvala stanje iščekivanja svake naredne srodne vijesti.

U pitanju je osnivanje Unije igrača ABA lige Voice.

Vidjevši ko su osnivači i poznavajući mladog Zagorca više od onoga što se vidi na terenu, iz perioda kada je sa svojim vršnjacima osvojio zlato na EP u Linjanu 2015-e, kada me je, pa recimo, iznenadio nekim svojim razmišljanjima, pomislio sam da napokon nešto novo a dobro stiže i u naš region. Jer…nije sve što je novo i dobro.

Naravno odmah sam pomislio da s obzirom da su obojica još aktivni, stvar u ruke moraju da predaju nekom ko će za to imati i vremena i znanja. Dok čekamo taj momenat jedan od medija je objavio šta piše u dokumentu na 5 strana. Nije to zvaničan dokument pa ne mogu sa sigurnošću da potvrdim njegovu vjerodostojnost ali s obzirom da nisam pronašao ni neki demanti te vijesti, rukovodiću se tim izvorom.

Dakle….kada se pravi jedan ovako bitan projekat, koji je nedostajao regionu…pa mogu reći oduvijek, tada bi trebalo da se u obzir uzme i realno stanje na terenu, ne prepisati niti jednu stavku iz nekog drugog sličnog pravilnika jer u samom startu nema nikakvog smisla.

Da ne bih secirao djelove pravilnika koji u krajnjem slučaju možda i nisu prenijeti u izvornom obliku, jedna od stvari na koju mislim u prethodnoj rečenici, je dio koji glasi:” Svaki član Unije igrača mora imati obezbijeđenu zasebnu sobu na gostujućim utakmicama u kojima klub boravi u hotelu”

Vjerujem da ovo možda ima SAMO u NBA a čak ne vidim ni svrsishodnost osim ukoliko se ne odnosi na trenutnu situaciju sa Covidom 19. Ukoliko jeste vezano za to onda se pravilnik ne donosi u izuzetnim situacijama kakva je ova, već opštim dok bi vanredna situacija imala i vanredne mijere a one bi se samo nadovezale na opšte.
No, kažem, nije mi cilj da u samom startu na bilo koji način kritikujem hrabar pokušaj zaštite , pa recimo slobodno, mojih mlađih kolega. Makar dok ne dođe do tog momenta.

Ipak ono što mi je upalo u oči a voleo bih da to i pitam svakog budućeg člana Unije se odnosi na sljedeće:
“Prema napisanom planu, traži se da dužina trajanja priprema maksimalno može biti šest nedjelja od prve zvanične utakmice u ABA ligi.

Što se tiče trajanja treninga, ukoliko klub želi da održi dva treninga dnevno, prvi trening može trajati maksimalno 60 minuta na terenu, bez kontakta, a drugi maksimalno 90 minuta na terenu (rad u teretani nije uračunat u vrijeme trajanja treninga i može se izvesti po planu fitnes trenera).


“Ukoliko klub želi da održi jedan trening dnevno, trening maksimalno može trajati 120 minuta na terenu. Klubu je dozvoljeno da organizuje najviše tri treninga u dva dana i nije mu dozvoljeno da zakaže trening pre devet ujutro, kao i bilo kakvu obavezu dan poslije utakmice, prije 12 sati. Klub je u obavezi da organizuje jedan potpuno slobodan dan za igrače u toku nedjelje, bez ikakvih obaveza na terenu i van njega”,
Oduvjek sam bio pristalica prava i obaveza i nikada jednosmerno nisam posmatrao stvari.


Iz tog razloga ovde me zanimaju dvije stavke. Prva: Da li igrači pristaju da budu testirani prvog dana priprema, šest nedjelja prije početka prve utakmice ABA lige i šta u slučaju da nisu spremni? Pošto želim da vjerujem da će, makar kako je to bilo u moje vrijeme, biti spremni za početak priprema jer smo mi, neretko, imali pripreme prije visinskih priprema, onda to znači da će negdje trenirati i vjerovatno te treninge finansirati iz svog džepa. Tek u tom slučaju mi nije jasno zašto.


Druga stvar koju bih sigurno pitao je: da li su voljni i žele da igraju sa važnim saigračem koji je, dešava se, potpuno van forme i koji u formu može da uđe samo kroz treninge, i trpe sve što mu ne polazi od ruke zato što je isti ograničen trajanjem treninga? Ja ne bih. I ne samo ja već i svi mi koji smo pomagali jedni drugima kada je bilo teško, želeći da ih imamo u punoj formi na terenu što prije, znajući da će lopta u odsudnim trenucima biti baš kod njih.
Sve uspijehe koje smo imali u ovih, uskoro će, 60 godina, ( mislim na prvu medalju Jugoslavije 1963) napravili smo jer smo radili drugačije od svih, često i u lošim uslovima ali je jedina riječ koju smo slušali bila rad i trening je bio svetinja. I sada pravilnik UIV (Unije Igrača Voice) želi da, da neku drugu mogućnost i drugu dimenziju.
Nemojte me shvatiti pogrešno ali ja u tome ne vidim ama baš nikakvu korist. Dovoljno je što će sezona u Evroligi i Evrokupu pa i ostalim takmičenjima, biti takva da je sve manje prostora za trening.

foto: aba-liga


Sve ostalo što žele da postignu osnivanjem preko potrebne organizacije podržavam jer ne vjerujem da postoji niti jedan moj savremenik, dakle od 1990 do 2005 a vjerujem i prije i poslije, da nije oštećen za dio ugovora u makar jednom klubu ako ne i u više njih.


Ne želim da na arbitraži, uz prećutni dogovor klubova, dva igrača sa identičnim ugovorima i sa identičnim nepoštovanjem istih, dobiju potpuno drugačije odluke, jedan slobodan da bira novi klub, drugi ne, da se prikazuju nepostojeći ugovori zbog kojeg igrač na kraju plati obeštećenje da bi bio slobodan (ovo govorim iz ličnog iskustva), da se opraštaju ogromna dugovanja “zbog ljubavi prema klubu….TO treba da bude zadatak UIV a da li će uvijek igrač imati 4 mjesta u autobusu ili voće u avionu, djeluje kao onaj čuveni skeč Top liste nadrealista sa Ristom Podvožnjakom 68 koji se bori za prava studenata dok među pregovaračima sa Univerzitetom sjede ljudi koji traže da porcija mesa u menzi ima 160 grama A1 klase mesa. (oni mlađi nek pogledaju na Jutjubu).


Na kraju da dodam da zaista želim da se na svaki mogući način igrači zaštite i budu u stanju da isključivo razmišljaju o onome što se dešava na terenu i fokusiraju se na svoj učinak i svoje najbolje izdanje.
Ukoliko je to ideja, vjerujem u ove momke i odličnu ideju i svoj glas dajem Glasu.

Leave a Reply