Podbacivanje

Foto: ABA liga

Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

Da, baš kao što naslov kaže, bliži se početak košarkaških liga širom Evrope.

Naravno, stidljivije nego obično iz dobro poznatih razloga, pa otuda i malo međunarodnih turnira i provjera ekipa.

Ipak, prije nego što se osvrnemo na učinak regionalnih klubova, pogledajmo kakvi su planovi najjače evropske košarkaške lige, i one koja, vjerujem, mnogo više zanima region – Aba lige.

Pravila ponašanja nisu nikakav novitet koje donosi Evroliga, jer su se njih pridržavali klubovi koji su nastavili svoja nacionalna takmičenja tokom Covid pandemije. Ono što jeste stav Evrolige je da neće biti turnirskog tipa kakav smo gledali u NBA, iako su bile neke najave po tom pitanju.

Možda bi to bilo pravo rješenje, ali isključivo uz uslov da se timovima bez A licence kompenzuje učešće u EL nekim vidom višegodišnjeg ugovora, jer ne bi mogli da učestvuju u svojim nacionalnim ili regionalnim takmičenjima i kroz iste ostvare plasman u sezoni 21/22.

Kada bi se španski timovi odlučili da igraju EL po principu turnira, mogu da ne igraju nacionalni šampionat jer im je učešće u EL garantovano licencom. Naravno, toga su bili svjesni i u bordu EL, a to nije u skladu sa njihovim dugoročnim planovima, koje su možda mogli da koriguju s obzirom na to da smo i dalje (a ko zna do kada) u vanrednoj situaciji.

S druge strane, na Jadranu ništa novo.

Energija se ne troši na to kako ojačati takmičenje i kako se organizaciono približiti Evroligi, postati partner bez kojeg EL nema smisla, već se konstantno nastavlja, sad već, višedecenijska borba, ko je u pravu. Mislim da smo svi mi koji želimo da uživamo u košarci već umorni od toga jer se, nažalost, ne vidi kraj posrtanjima ABA lige.

Crvena Zvezda se odlučila za proveru u Turskoj u okviru Gloria kupa koji je, opet nažalost svih koji su se uželeli dobre košarke, doživeo fijasko. Dobro zamišljen, sa velikim brojem ekipa i vjerujem svim mjerama predostrožnosti ipak je poražen od moćnijeg protivnika.

Ovaj turnir je pokazatelj šta nas čeka u skorije vrijeme i neke odluke će morati da se donesu.

U protivnom, biće prekida takmičenja koji će biti nenadoknadivi.

Da se osvrnemo na samu košarku koju smo gledali u Turskoj.

Obradović je pokazao šta traži od svojih igrača i od toga beskompomisno ne odustaje, što ne dozvoljava luksuz da se u bilo kom momentu opuste.

Sem prve četrvrtine na utakmici protiv Turk Telekoma, kada je bilo više šuteva za tri nego li za dva, sve ostalo na terenu je imalo njegov pečat.

Otvoreni šutevi, dobra igra u reketu, skok i možda i najvažnije, dobro popunjen reket u kojem nije bilo prolaza.

Za takav pristup utakmici potrebno je povjerenje u trenera, pa se čini da je Obradović na odličnom putu.

S druge strane, Partizan nije otišao na turnir u Sarajevo iz razloga, koji je objektivan i, videli smo u Turskoj, itekako prisutan. Umjesto toga – nekoliko utakmica za zagrijavanje, da bi protiv Kluža odigrali dvomeč, pobijedili oba duela, a dan kasnije i Borac iz Čačka.

Utakmice  nismo imali prilike da gledamo, pa samim tim izostaje bilo kakav sud o partijama Partizana. Ipak, ono što mogu da kažem je da, iako protivnici nisu u rangu onih koji Partizan očekuju u Evrokupu, znam da nikad nije lako igrati protiv dobro motivisane ekipe kojima susret sa Partizanom uvijek predstavlja izazov.

Ono najvažnije je da je u intervjuu Šćepanović istakao da je zadovoljan dosadašnjim tokom priprema.

Sve ostalo je za analizu stručnog štaba.

Ostale ekipe – Budućnost, Mornar, Megu i FMP – posmatram isključivo kroz ostvarene rezultate što, nerijetko, nije mjerodavno za ocjenu kvaliteta neke utakmice.

Takođe, koliko god se treneri fokusirali na samu utakmicu i želju da taktičke zamisli sa papira prenesu na teren, u vazduhu se osjeća neizvjesnost da li će i kada početi liga i kako će to sve izgledati.

Ipak, za mene je najljepši događaj prošle nedjelje otvaranje terena u čast Bobana Jankovića, bivšeg igrača Crvene Zvezde, koji je 1993. u dresu Panioniosa, doživio strašnu povredu koja ga je prikovala za kolica do kraja života.

Naravno, to je veza zbog koje su se na terenu u Novom Kneževcu našli košarkaši u kolicima, odigravši revijalni meč pred stotinama gledalaca.

Malo je ljudi znalo da je Boban bio predsjednik saveza košarkaša u kolicima u jednom kratkom periodu, ali vjerujem da još manji broj ljudi zna otkud njegov teren u mjestu sa kojim nikakvih dodirnih tačaka nije imao.

Sve to zahvaljujući čistoj emociji gospodina Igora Savićevića, profesora iz Čoke koji je godinama djeci pričao baš o Bobanu i načinu na koji je prestao da igra.

Sudbina je namjestila i da se njih dvojica upoznaju i postanu prijatelji.

Igor je tu želju nosio dugo, sve do 12. septembra ove godine kada sam imao čast da budem dio te nesvakidašnje, divne manifestacije.

Tereni Bobanu Jankoviću, dječaci i devojčice koji su nastupili u uitakmici između Sente i Novog Kneževca, kao i nastup košarkaša u kolicima, pokazali su da i dalje ima entuzijasta, zaljubljenika u ovaj sport i da možda, ali samo možda, ima nade za košarku u regionu.

Mornar: Izvinjavamo se Evroligi, spremni smo da se odmah oprobamo u Evrokupu

VIDEO Majami poveo protiv Bostona u finalu Istoka