Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Od samog početka, a to je bilo dok sam još bio u KSS, nisam razumio kvalifikacione prozore za plasman na različita košarkaška prvenstva.
Vjerujem da nisam bio jedini baš kao što ni danas nisam jedini kome nije bilo prijatno posljednjih nekoliko dana. Ne toliko zbog poraza Srbije od Švajcarske već više činjenicom da je FIBA, potpuno bezrazložno,favorizovala manje kvalitetne , pa mogu reći, nekošarkaške nacije.
Favorizovani su jer njima ne nedostaju najbolji igrači, uvijek su na okupu, dovoljno uigrani da budu konkurentni i mnogo jačim reprezentacijama. Naravno konkurentni ne onim timovima sa kojima će se neki od njih, uz malo sreće, naći na završnici, u ovom slučaju Evropskog prvenstva, već konkurentni nekom trećem ili četvrtom timu koje je selektor imao prilike da okupi.
FIBA je prozorima definitivno, samo željela da uzvrati udarac. Sjetimo se da se nedavno spekulisalo o tome koliko će „nezadovoljnih“ napustiti Evroligu i preći u Čempions ligu, ligu isuviše pretencioznog naziva. Ništa se od toga nije dogodilo baš kao što će malo ko, sa neke vremenske distance, pričati o kvalitetnom projektu zvanom kvalifikacioni prozori.
Način da se povrati primat, izgubljen prodajom iste te Evrolige, najviše šteti košarci kao takvoj. Šteti igračima koji, vjerovali ili ne, sa ponosom žele da nastupe za svoj nacionalni tim. Možda ne svi i možda ne svuda ali i dalje se u velikom broju zemalja to ne postavlja kao pitanje.
Taj odnos prema reprezentaciji , i navijača i igrača, je i bio glavni argument FIBA i jedino je taj dio imao smisla. Želja da navijači gledaju svoju reprezentaciju na svom terenu je, evidentno, bila snažna. Utakmice su bile rasprodate u velikom broju slučajeva. S druge strane u pojednim zemljama su gostovale reprezentacije koje su do tada mahom gledali na televiziji i sa aspekta FIBA, sve je bilo pun pogodak. Ili ipak, jedino to.
U momentu predloga, koji je osvanuo na stolovima svih federacija, FIBA zna da nema dogovora sa NBA kao ni sa Evroligom oko angažovanja igrača u sred sezone. I pored toga, što se njih tiče, nema problema. Često sam razmišljao o tom momentu kada je, recimo 10-12 najjačih federacija u Evropi dobilo ovaj predlog.
Da li su mogli da kažu „Mi ne učestvujemo u ovome“. Kad je jedan, lako ga je kazniti. Kad je 10, drugačijii je pristup. Kako niko nije sagledao čemu ovo vodi? Da li bi upozorenje upućeno FIBA da će se desiti da dobiju Evropsko prvenstvo sa zemljama koje nikada nisu dostigle taj nivo, nešto značilo? Bojim se da bi taj tvrdi stav ostao isti. Ipak bilo bi lijepo vidjeti, makar na kratko, neko jedinstvo za dobrobit košarke na evropskom nivou. Možda bi to bio podstrek za neke dogovore na nacionalnom ili regionalnom nivou, zar ne?
Da se vratimo na same utakmice. Da, Srbija je izgubila od Švajcarske, mogla je nedavno i od Austrije. Litvanija od Danske, Grčka od Letonije. Uz svo poštovanje prema kolegama košarkašima, teško da je ijedan rezultat realno stanje stvari.
A šta bih od srca pozdravio da vidim, s obzirom da sam dio karijere proveo u malim klubovima, boreći se protiv mnogo jačih? Da to u najjačim sastavima bude realan rezultat! Tada ćemo znati da se kvalitet košarke podiže širom Evrope i svakako bih čestitao na tome. Ovako je to samo jedan veliki privid i malo je onih, pa i u Švajcarskoj ili Danskoj, koji su ushićeni ovim uspjesima.
Vjerujem da se najviše raduju u FIBA. Djeluje mi da čekaju svaki kiks neke od velikih košarkaših sila pa da malo uživaju u tome. Možda mislite da sam zlurad ali ne zaboravite, od samog početka favorizovani su „mali“, što je, vjerujem presedan u profesionalnom sportu. Vjerujem i da FIBA baš kao i FIFA ubire plodove sa velikih takmičenja.
Nisam primjetio da su kvalifikacije u fudbalu prilagođene interesima zemalja manje kvalitetnog fudbala i izuzetno osjete kao organizacija kada se neka od fudbalskih sila ne pojavi na Mundijalu ili evropskom prvenstvu. Dakle i tu mora da postoji interes da najbolji budu na završnicama velikih takmičenja. Ne najbolji na papiru ,ne najbolji među prosječnima, već oni koji su u takmičenju najbolji među najboljima.
Dok sam tih 90-ih posmatrao raspad moje zemlje i žalio za derbijima kojih više neće biti, za sportom koji neće biti isti, za životom koji će od tog momenta biti drugačiji , često sam zamišljao kako će „ovi“ sada da zažale što su nam pomogli u rasturanju zemlje.
Bio sam ubjeđen da ćemo imati bar 4 reprezentacije nastalih od jedne zemlje, koje će uvijek biti među prvih 6 na Evropskim prvenstvima i da će Evropljanima biti još teže da se popnu na tron kada „mi“ zavladamo. Nije se to baš obistinilo ali trenutno sve ide u tom maniru, Hrvatska, BiH i Slovenija su se plasirale na završnicu EP, Srbija je jednu pobjedu od toga a nadam se da će i Crna Gora uspijeti da se dočepa završnice. Severna Makedonija ima još 4 utakmice tako da je i tu sve moguće. Ne realno ali moguće.
Pandemija je zadala dodatni udarac FIBA jer, nažalost, nema ni navijača a kako stvari stoje teško da će se nešto promijeniti do februara.
Momenat da se možda preispitaju odluke i krene u dogovor sa drugom stranom, bez rasprave ko je u pravu. Samo tako ćemo biti u prilici da u reprezentacijama gledamo najbolje.
A prozori? Pa pitajte Selmu….