Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije

I evo me ponovo, 28-i put, uz izvinjenje što sam preskočio prve dvije nedjelje ove, na žalost ne toliko drugačije godine. Tri su razloga: prvi da nije bilo mnogo uzbuđenja tokom prvih 7 dana 2021-e, drugi da nas i dalje napuštaju prijatelji, što iz svijeta košarke, što lični i treće, o kojem će najviše biti riječi na početku ovog teksta, učestvovao sam u organizaciji prvog 3×3 turnira za košarkaše u kolicima, ne samo u Srbiji i regionu, već i u Evropi.

Ipak prije toga da odam poštu dvojici velikana koji su preminuli u samo par dana: Petroniju Peri Zimonjiću, prvom kondicionom treneru na ovim prostorima, čovjeku koji je svoju energiju i entuzijazam širio dobrih 5 decenija i naravno Borivoju Bori Ceniću, treneru koji je svoje prve trenerske korake započeo daleke 1951 i bio aktivan skoro do posljednjih dana svoga života. Peru sam dobro poznavao.  Bio je kondicioni trener u OKK Beogradu kada sam započeo svoju seniorsku karijeru da bi nam se putevi ponovo ukrstili u Beobanci. Kasnije na scenu stupa njegov sin Predrag –Bata Zimonjić kao kondicioni trener podgoričke Budućnosti. Za razliku od profesora, čika Boru sam upoznao i sretao onih godina kada sam radio u KSS-u.

No kako život ide dalje, tako sam se poslije tih tužnih vijesti bacio na novi projekat, jedinstven u Evropi do današnjeg dana. Vjerujem da je malo poznato da je 3×3 košarkaša u kolicima postao paraolimpijski sport, baš kao i mnogo poznatiji stariji brat o okviru Olimpijskih igara. Upravo se u cilju promocije tog sve atraktivnijeg sporta, u Beogradu okupilo 6 ekipa, 5 srpskih (Nais iz Niša, Tigar iz Paraćina), od čega 3 beogradske (Singidunum, Despot i Soko) i jedna ekipa iz Republike Srpske, Klub košarkaša u kolicima Bijeljina. Uz sve mjere predostrožnosti viđena su  4 sata kvalitetnih 10-ominutnih utakmica u kojima su igrači pokazali sav talenat koji posjeduju.

Foto: SKKS.RS

Poslije grupne faze, u kojoj su liderske pozicije u svojim grupama očekivano zauzeli Singidunum i Bijeljina, pristupilo se zakmičenju u šutu za tri poena. 5 pozicija po dva šuta. Poslije prvog kruga Nemanja Vukašinović iz Despota i Zoran Jeremić iz Sokola, imali su identičan skor 4 od 10. U drugoj seriji od 5 šutnutih lopti bolji je bio Jeremić ubacivši čak 3 trojke.

U polufinalu Singidunum je lako savladao Nais dok je Soko u posljednjem minutu ispustio prednost nad Bijeljinom, 9:10.

U finalu, kapiten reprezentacije Srbije  Željko Ćirković, nije dozvolio neizvjesnost postigavši 13 od ukupno 17 poena svog tima, čime je zasluženo osvojio naslov najboljeg igrača turnira. Aleksandar Jovanović sa 26 i Zoran Jeremić sa 25 poena, bili su odmah iza kapitena.

Uz prisustvo velikog broja ljudi iz medija i uz fantastičnu organizaciju poverenu kompaniji Novkol i Petru Hranisavljeviću, jedini nedostatak je bio izostanak publike iz dobro poznatih razloga. I dalje vjerujemo da će ova godina proći u drugačijem maniru od prošle. Iako slušamo i čitamo vijesti i dalje se nadamo.

Foto: SKKS.RS

Što se tiče takmičenja, koja ni na Božić nisu odlagana (!), krenimo upravo od Crvene Zvezde. Važna pobJeda nad Panatenaikosom pa već viđen završetak protiv Fenera, blIJeda bezidejna partija u Valensiji i onda, ne toliko takmičarski važna koliko velika pobjeda nad kraljevskim klubom. Želim da vjerujem da je bilo dovoljno vremena da Radonjić procjeni na koga može da se osloni u predstojećim utakmicama (još uvijek) na oba fronta. Dobrić kao MVP, Davidovac, iako u padu forme, Rit i Radanov, izuzetno koriste svoje minute i ukazano povjerenje. Volden je došao da igre koja mu odgovara a to je prije svega bez mnogo driblinga. Nadam se da će to i sam shvatiti. Kuzmić bolji nego prethodnih mjeseci ali ima još prostora za boljitak. Obrajant sa onom minutažom koju zaslužuje dok ne ubijedi, prije svega svoje saigrače, da može da igra i za tim. Jagodić-Kuridža i Lazić svakako donosioci one preko potrebne energije bez koje nema pobjede.

Foto: Euroleague

Naravno čeka se Lojd kao vođa tima ali nemam pouzdane informacije za koliko ćemo ga ponovo vidjeti na parketu a onda i Radonjiću predstoji uklapanje u igru novog igrača. Tačnije dvojice, Lojda i Noka. U petak ćemo vidjeti da li je utakmica protiv Reala bila izuzetak ili novo pravilo.

Partizan nikako da dođe do kakve takve igre kojom bi anulirao sve probleme koji su ih zadesili. Iako je izgledalo da loš početak sezone neće uticati na krajnji ishod, prije svega u okviru ABA lige, niz loših rezultata se produžava. Došlo je i do promena u sastavu ali je ponovo usledio šok u Čačku a onda zabrinjavajući poraz u okviru Evrokupa od Metropolitensa.

Sašo Filipovski nije izdržao da ne reaguje i duboko sam ubjeđen da je u pravu ali za razliku od Radonjića koji se okrenuo igračima koje prije svega bolje poznaje i u koje ima povjerenje, on se u igri oslanja najviše na američke igrače. Miler-Mekintajer, Pejdž i Mozli su igrači sa najviše minuta na posljednjoj utakmici dok je Rade Zagorac odigrao možda i najbolju partiju zajedno sa onom protiv Uniksa. Ono što sigurno pritiska igrače je činjenica da do kraja ABA lige moraju da odigraju perfektno, bez poraza, nadajući se kiksevima, ne prva četiri, već prvih 6 timova, što je malo realan scenario. Moguće je da će sve karte baciti na Evrokup mada mu ni u tom takmičenju rezultati utakmica ne idu na ruku.

Foto: ABA liga

Mornar sa vrha tabele gleda ABA timove. Vjerujem da su braća Pavićević maštali o tome a sada kada su se snovi ostvarili, učiniće sve da na tom mestu i ostanu koliko već u sljedećem kolu protiv, jednog od glavnih konkurenata, Crvene Zvezde. Da su poslije brejka protiv Gran Kanarije, ekipe koja u posljednje 4 godine ima pozitivan skor u okviru Evrokupa, uspjeli da savladaju i Andoru na svom terenu, bili bi svakako u 5-toj brzini pred meč sa šampionom ABA lige.

Ovako zabrinjava činjenica da je Pulen bio jedini dvocifren u svojoj ekipi na sinoćnjem meču i iako procenti nisu bili loši (Andora svakako lošija), 44 prema 27 u skokovima je donelo prevagu od svega 3 poena i to je vjerovatno najslabija tačka ovog tima sa odličnim napadačkim potencijalom. Takmičenja su isuviše duga da bi to oružje moglo neprestano da traje i zato ukoliko zaštite svoj koš i poprave skok, ne sumnjam da će u napadu imati ko da poentira.

Foto: Eurocup

Budućnost je imala dobijenu utakmicu protiv jednog od konkurenata na oba fronta, Cedevita Olimpije ali pokazalo se ponovo da košarka jeste nepredvidiv sport. Gledao sam završnicu i prokomentarisao ono što će Petar Mijović sam reći malo poslije završetka utakmice na pitanje jednog od novinara: Zašto ne Ivanović? Kada vratim sve završnice utakmica u ovoj sezoni, on je bio neizostavni deo istih. S pravom jer mislim da mu je ovo najbolja i najzrelija sezona u karijeri. I zato mora on. I zato Kobs mora da zna da mora Ivanović sve dok trener ne kaže drugačije. Jer…koliko god izgledalo da je to samo jedan šut, samo jedna utakmica, to nije baš tako.

Neki igrači su pravili karijere poslije takvih poena, neki nestajali i zato ta lopta jeste važna, možda kada se sve sabere u ovoj sezoni do sada i najvažnija. Što se tiče ostatka ekipe, ponovo liče na onaj tim s početka sezone. Edžim standardan, Rid sve bolji a Dela Vale i Mitrović su najzad počeli da igraju. Svaki šraf mora da radi da bi se sezona završila uspešno.

Foto: ABA liga

Osvježenje ABA lige, Igokea, ne razmišlja o posustajanju. Savladali su i Megu i Krku i trenutno su sa tri poraza četvrta ekipa na tabeli. Vjerujem da je malo ko očekivao takav rasplet s obzirom na prilično težak raspored koji je Igokea imala ali ako pitate momke, koji očigledno imaju odličnu hemiju u ekipi, ne samo da ovo do sada nije iznenađenje nego se neće ni zaustavljati.

Naravno svako ima svoje viđenje koji igrač predvodi ovaj prilično dobro komponovan tim a moj favorit je Marko Jošilo. Često sve što radi, radi iz sjenke, bez neke pompe, vrlo efikasno i beskompromisno. Popunjava sve statističke kolone, čak i one kolone koje su nekad gajili prefinjeni treneri a vezani su za neke defanzivne aktivnosti.

Foto: ABA liga

Ipak dugo nisam vidio da neko za 3 šutira 70% a da se o tome ne priča na sav glas. Uostalom Markova karijera je nažalost išla nekim čudnim putem. Umjesto da je gradi u Srbiji obilazio je region. Čak ni onaj period koji je proveo u Metalcu ni na koga nije ostavio utisak. I sada on želi da svima kaže ko je on. I pitam se koliko li još Jošila ima u Srbiji i po čitavom regionu.

A onda će mi neko reći da za Jošila ranije nije bilo mjesta ali za 49 stranaca ima. Poznavajući mentalitet u svim ex Yu republikama vjerujem da će i dalje neki „Jošilo“ biti iza „Smita“.

I zato navijam za njega.

Leave a Reply