Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Ako mene pitate, košarkaška sezona je završena.
Znam Jokić drma po Americi, zanimljiva finala su širom Evrope ali kulminacija u regionu je prošla. Prošlog petka završena je i peta utakmica finala i to, rekao bih, veoma uzbudljivog i kvalitetnog finala.
Uostalom takav je bio i regularni dio u ovoj, opet ću se ograditi, najuzbudljivijoj ali ne i najkvalitetnijoj sezoni. Strasti su se stišale, ekipe su se vratile (mučnim) završecima nacionalnih liga pa je prilika da sa blage distance, napravim jedan osvrt na finalnu seriju.
Na klupama dva savremenika, dva bivša saigrača, vrlo vjerovatno i dva prijatelja, koji su uspjeli da održe mir i omoguće nama koji volimo košarku, da u njoj i uživamo. Čini mi se, doduše akteri bolje znaju, da je navijanje u svih pet utakmica, bilo standardni dio folklora, viđanog decenijama unazad.
Sva prepucavanja van terena zaista su i ostala van terena i to isključivo zbog momaka koji su istrčali na parket, predvođeni već pomenutim trenerima. Mislim da im je bilo dosta politike, da im je bilo dosta ružnih stvari, da su im se komentari na društvenim mrežama popeli na glavu i izašli sa samo jednom idejom – da igraju košarku! Nijedno koškanje, nijedna ružna riječ, nijedan namjeran faul i uvek ali uvijek, zagrljaj poslije utakmice.
Ne sjećam se da sam to skoro vidio, makar ne na utakmicama, sada već, vječitih rivala. Što se tiče samog skora….da, Zvezda se izvukla jednu utakmicu kod kuće, da, jeste bilo previše faulova na utakmicama u Podgorici, barem za moj ukus, da, imali su crveno-bijeli većih problema sa sastavom sve do povrede Vilija Rida koji nije mogao da zaigra u petoj i da, Zvezda je sveukupno pokazala više. Taman za nijansu ali dovoljno da zasluženo uzme titulu. Ono što me posebno raduje su igre Davidovca, Dobrića, Ivanovića, Nikolića što ne znači da umanjujem zasluge Lojda i Noka odnosno Kobsa i Rida.
O svima ostalima, a mislim na strane igrače, možemo da diskutujemo. Pretpostavljam da obje ekipe očekuje dobra analiza. Bilo je grešaka u kojima ne treba tražiti krivca već učiniti sve da se ne ponove. Samo tako klub može da raste i stvara kredibilitet. Ono o čemu takođe treba da razmisle jeste posljednji intervju Đordija Bartomeua. Možda još nije kasno. S druge strane, par dana kasnije, dobili smo novog klupskog prvaka Evrope. Zasluženo, uz sve padove tokom četvrtfinala i polufinala na tron se, po prvi put, popeo turski Efes, predvođen najboljim igračem Evrope, Vasilijem Micićem.
Bilo je uživanje gledati ga ove sezone a nažalost neki Amerikanci će uživati u tome u narednoj. Malo utisaka o učesnicima F4. Ataman obožava igru sa malim brojem izmjena što je pokazao i u završnici. Ipak to je moglo ozbiljno da ga košta jer je Vasa, isključivo zbog umora, napravio 5 ličnih u polufinalu. Idealna prilika da malo promjeni pristup u narednoj sezoni.
Jasikevičijus ipak još mora da uči i sazrijeva. Od razgovora sa sudijama do odnosa da svojim igračima koji cijele godine slušaju kako nešto ne valja i gledaju nezadovoljnog trenera. Dobro iskustvo svakako a da li će se nešto promjeniti, vidjećemo jako brzo.
CSKA je bio na korak do povratka. O samoj utakmici najbolje govori izraz lica nesrećnog Itudisa kada je Hilijard hitnuo loptu ka košu. Nevjerica jer na F4 bi trebalo da budu najbolji igrači, ne samo igračkim kvalitetom, nego i fokusom.
Armani je poslije 29 godina ponovo bio ozbiljan faktor na F4.
Da je Panterov šut, jedan od najlakših koje je uzeo to veče, završio u košu, verujem da bi sam tron bio dostupan. Ovako su trećim mestom pokazali da će i sljedeća sezona biti njihova.
Za kraj da spomenem da se družimo bezmalo godinu dana, da se nadam da ste uživali u mojim tekstovima i pronašli nešto što vam se dopalo.
Ako je tako, nije bilo uzalud. Do ponovnog oglašavanja pozdravlja vas Kuzma.
