Piše: Milica Krivokapić, psiholog
Healing Center Montenegro
Psiho-fizički razvoj i formiranje ličnosti uslovljeno je sa više faktora. Prije svega, genetskim predispozicijama, procesom vaspitanja, porodičnim kontekstom, ranim iskustvima. Osim toga, na formiranje ličnosti i njenih specifičnih osobina utiče i to kakve odnose dijete ima sa “ostalim značajnim figurama”. U tom smislu osobe od autoriteta imaju poseban značaj, naročito vaspitači, nastavnici, treneri.
Nesumnjivo je da je uloga trenera jako značajna u sportu. Ne samo za uspjehe kluba, ili pojedinca, nego i za zdrav i pravilan psihološki razvoj djeteta.
Temelji samopouzdanja se nerijetko postavljaju u odnosu sa trenerom. Tako da ukoliko je stil trenera strog, kritikujući, rigidan i dominantno fokusiran na opažanje i isticanje grešaka, nedostataka i mana, dijete se može razviti u nesigurno i imati nisko samopouzdanje i samopoštovanje. Takođe, iz takvog odnosa može usvojiti tzv. zabranu na neuspjeh ili, pak, razviti perfekcionizam kao vrlo kompleksnu i destruktivnu crtu ličnosti. Ovakav pristup trenera na dijete može djelovati vrlo frustrirajuće i ograničavajuće, gušeći pritom njegovu prirodu i potencijal.
S druge strane, suviše permisivan i popustljiv trenerski stil takođe može biti kontraproduktivan po razvoj djeteta. Naime, u tom slučaju, može izostati razvijanje discipline, poštovanja autoriteta i granica, poslušnosti, ali i zdrave doze samokritičnosti. Djeca koja isključivo dobijaju pohvale za svoje ponašanje (i kada nema osnova za to), mogu imati nerealan uvid u svoje performanse, te kreirati i nerealna očekivanja, koja kada ne ispune stvaraju osjećaj frustracije. Ovakav pristup je idealan za stvaranje tzv. lažnog i neutemeljenog samopouzdanja, koji posebno u odrasloj dobi može nepovoljno uticati na funkcionalnost osobe.
Pa šta je onda ispravno, mnogi će se zapitati…
Ključ je u balansu!
Da bi se neko mogao smatrati dovoljno dobrim i suštinski uspješnim trenerom, važno je da ima adekvatan pristup djeci.
To podrazumijeva izvjesno poznavanje, ne samo odabranog sporta, već psihologije ličnosti.
A prije toga, još važnije je da trener voli djecu. To podrazumijeva da mu je u fokusu uvijek dobrobit djeteta, a ne samo kluba.
Dakle, dovoljno dobar trener stavlja dijete ispred njegovih (dobrih ili loših) postignuća.
On razmišlja o tome kako se dijete osjeća, a ne samo kako se ponaša.
Postavlja granice. Usmjerava.
Ukazuje na greške i tada daje druge opcije.
Uči preuzimanju lične odgovornosti.
Razumije. Bodri. Podržava.
Dovoljno dobar trener se trudi da svakom djetetu pristupa individualno, sa uvažavanjem i poštovanjem njegovih potreba i cjelokupne ličnosti.
Dovoljno dobar trener uči dijete životnim, a ne samo sportskim, vještinama.
Dovoljno dobar trener za dijete predstavlja “vjetar u leđa”, a ne “kamen spoticanja”.
Dovoljno dobar trener može biti samo emocionalno stabilna i osviješćena osoba, koja je razriješila svoje frustracije, i koja ne prestaje da radi na ličnom razvoju.
