Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Družimo se već više od 10 nedjelja pa je možda pravo vrijeme da kažem koju riječ o nečemu što vjerovatno niste imali prilike da vidite, koliko god pratili sport a košarku posebno.
Vjerujem da su neki pogodili, s obzirom na činjenicu da ispod mog imena stoji i čime se već nekoliko godina bavim, da je u pitanju košarka u kolicima.
Priznajem do 2017. godine nisam se mnogo razlikovao od vas a tada sam upao u jedan novi svijet, svijet u kojem igrači treniraju, igraju, putuju i nadmeću se iz čiste ljubavi prema sportu, iz istih onih pobuda i razloga koje su osjećale mnoge generacije na ovim prostorima.
Volim da kažem da su ta strast i ljubav prema košarci upravo esencija sporta uopšte.
Iako se košarka u kolicima na ovim prostorima igra preko 25 godina, ovi momci, širom regiona i dalje nisu vidljivi onoliko koliko zaslužuju. Slovenija, Hrvatska i Bosna uveliko su članovi B divizije Evrope, sa pojedinačnim izletima čak i u najkvalitetniju A diviziju.
Srbija se priključila toj porodici prošle godine kada je po prvi put od osnivanja saveza uspijela da se domogne srebrne medalje što je automatski značio plasman u elitnije takmičenje nego što je C divizija.
Crna Gora bi trebalo da sljedeće godine po prvi put oformi reprezentaciju i nastupi na EP.
Kao i mnogi i sam sam bio skeptičan kada sam gledao prvu utakmicu na turniru Trofej Beograda uz učešće ekipa iz Srbije , Crne Gore, Slovenije i Republike Srpske. Do samog početka nisam ni sanjao koliko lijepih poteza, uzbuđenja, odbrana, padova i svega što jednu utakmicu čini kvalitetnom, mogu da vidim u sportu koji po svoj logici nije moguće igrati po pravilima nama poznatije košarke.
Sve je isto, od trajanja utakmice, trajanja napada, udaljenosti trojke, duplih, koraka….svega što viđamo na košarkaškim terenima. Razlika je “samo” što sve to ovi momci rade isključivo rukama. Jedan od nastupa košarkaša u kolicima, bio je i na čuvenom beogradskom turniru veterana Dragiša Šarić, koji okuplja veliki broj bivših košarkaša i košarkašica širom Evrope.
Publika je bila vidljivo skeptična ali je pozdravljala svaki koš obje ekipe. Međutim u jednom trenutku lopta se odbila ka centru, pokupio ju je Željko Ćirković, kapiten reprezentacije Srbije i znajući da ističe napad šutnuo za tri. Veselje koje je nastalo u publici kada je lopta prošla kroz mrežicu preraslo je u shvatanje da ovo, u svakom smislu, jeste košarka.
Naravno po uzoru na ABA regionalnu ligu postoji i NLB liga koju sačinjavaju ekipe iz cijelog regiona katkad uključujući i timove iz Austrije i Italije. Takođe liga BiH je jedna od najkvalitetnijih, slijede je lige Slovenije i Hrvatske dok je i Srbija prošle godine napravila svoju Prvu ligu sačinjenu od 4 srpske ekipe i Bijeljine iz Republike Srpske.
Crna Gora još kasni za regionom. Razlog prilično jednostavan: igrači Paramonta, jedinog crnogorskog predstavnika, čestog gosta na turnirima Trofej Beograda, se nalaze u Podgorici, Rožajima i Baru. Nije lako napraviti dobar trening u takvim okolnostima. Ipak svake godine Podgorica ugosti reprezentaciju Srbije u okviru Dana Paraolimpizma, decembra mjeseca.
Posljednji susret je bio najzanimljiviji i najneizvjesniji što govori da na ovim prostorima postoji “gen” i za košarku u kolicima, uostalom baš kao i za košarku zar ne?
Inače ovaj sport zatvara Paraolimpijske igre ,kao što košarka zatvara OI, i predstavlja najatraktivniji sport osoba sa invaliditetom. Ujedno je i najskuplji sport pa o u tome treba naći razloge zašto su bogatije zemlje u vrhu evropske košarke.
Jedna , najkvalitetnija kolica, koja u ovom sportu zaista prave razliku, koštaju od sedam pa do 10.000 eura. Naravno mnogi to na ovim prostorima nadomjeste gorepomenutim genom.
Veliki broj bivših košarkaša se uključio u podršku košarci u kolicima. Žarko Paspalj, Žarko Čabarkapa, Miško Marić, Ratko Varda česti su gosti beogradskih turnira.
U Sarajevu podršku je dao Samir Avdić. U Podgorici Nikola Bulatović i Gašo Kadić dok je jedan od najinteresantnijih momenata bio kada je Saša Pavlović ,koji je podbacivanjem otvorio posljednji turnir Trofej Beograda, prepoznao svog Baranina i s njim podjelio utiske o potezima koje je po prvi put imao prilike da vidi.
Ne budite lijenji da pogledate utakmicu prvom prilikom a kada to učinite, ni slučajno ne sažaljevajte ove momke. Košarka im je omogućila da dišu punim plućima , da budu pobjednici samim tim što su na terenu i da imaju smisao u životu.
Sve što treba jeste da ih podržite i nagradite aplauzom. Zar je to mnogo?
