Piše: Vladimir Kuzmanović, sportski konsultant na Sportklubu i predsjednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije
Oni koji prate moje kolumne, mogli su da primjete da se nisam osvrtao na finalne utakmice Evrokupa.
I tačno je. Želio sam, i vjerovao, da ću imati prilike da jednu kolumnu posvetim upravo Evrokupu i fantastičnom uspjehu Zvezdana Mitrovića. Od momenta kada smo se upoznali, tačnije mog dolaska u Podgoricu, prošlo je više od 20 godina, u kojima je Zvezdo, na teži način, gradio svoju karijeru.
Pod težim podrazumjevam da baš i nije bilo pomoći prijatelja u momentima kad nije bilo lako donijeti pravu odluku, kuda dalje. Izbor je pao na, u tom trenutku ne toliko košarkaški popularnu zemlju, Ukrajinu. U njoj je Zvezdo za nepunih 12 sezona uspio da postane prvak, osvoji kup i zasluženo dobije nagradu Trener godine u sezoni 2009.
U tom trenutku, djelovalo je da su, to iskustvo u uspjesi koje je ostvario, dovoljno dobra preporuka za nastavak karijere ali nije bilo velikih timova zainteresovanih za njegove usluge. Ipak pojavio se jedan tim koji će, ispostaviće se , biti ono pravo. Da li je Zvezdo imao taj osjećaj kada je potpisivao za Monako, ne znam. Moguće da mu je kroz glavu prošlo “Opet sve ispočetka” jer Monako je bio član Pro B lige. Zamišljam ga kako je na prvom treningu uzdahnuo i samom sebi rekao “Valjda neće tako do kraja karijere”. U svojoj prvoj sezoni Zvezdo dovodi Monako do elitnog takmičenja da bi u naredne tri sezone, dva puta poneo titulu najboljeg trenera Pro A lige.
Moguće da je po prvi put znao da više nikad neće morati sve ispočetka. Kao potvrda toga stiglo je nešto što su vjerujem bili njegovi dječački snovi – poziv reprezentacije Crne Gore. Naravno možda i logičan potez KSCG ali sa teško ostvarivim zahtjevom koji se nalazio pred novim selektorom, plasman na Svjetsko prvenstvo u Kini. (Ne, neću ga nazvati Svjetski kup).
Duboko sam ubjeđen da je taj uspjeh bila nagrada jednom čovjeku koji je vjerovao u sebe i nerijetko birao i teže puteve. Ubjeđen sam jer to mogu da kažem iz ličnog iskustva. I tada kada je Monako prvak i kada je Crna Gora uspješno započela kvalifikacije za SP, tada stiže ono priznanje koje je do Zvezda putovalo od njegovog Pikadilija – potpisuje ugovor sa Asvelom, jednim od najboljih francuskih klubova kroz istoriju. Svako bi pomislio da je to kraj muka, da sad tek počinje prava priča i da će Asvel ponovo pisati istoriju Evrolige, zajedno sa Mitrovićem na čelu.
A onda filmski zaplet o kojem sam već pisao u svojoj kolumni od 20. novembra “Toni Vs Parker”, u kojem se na trenutak čini da će naš glavni junak izgubiti od loših momaka.
Teško mi je da zamislim šta je Zvezdu prolazilo kroz glavu, moguće nešto slično što se motalo po mojoj te 1998, kada su mi se zahvalili u Crvenoj Zvezdi iako sam, baš kao i Zvezdo, imao ugovor i dobro radio svoj posao. Ja sam svoju satisfakciju doživio dvije godine kasnije osvajanjem titule prvaka sa ekipom Budućnosti. Zvezdo još brže, za samo godinu, sa “svojim” Monakom. Sigurno se pitate kakav je to osjećaj? To znamo Zvezdo i ja.
Kao što to znamo, takođe možemo da se prisjetimo zajedničkih anegdota dok sam živio u Podgorici. Meni je svakako jedna omiljena. Mislim da je Darko Ruso bio bolestan, što se nije tako često dešavalo i Zvezdo je, kao pomoćnik, bio zadužen da trening prođe po planu. Okuplja nas na centru, fokusiran na trening i prije nego što će prasnuti u smijeh, kaže ozbiljnim glasom: Sad zaboravite sve što ste do sada radili! To nema veze sa životom!
Zvezdo sve čestitke za fantastičan uspjeh i siguran sam da je tvoj dvadesetogodišnji početak, najzad završen!
