Proslavljena crnogorska košarkašica Jelena Dubljević za Sportski me je govorila na temu: „Kako sam uspjela u sportu“.
Jelena, koja se nedavno i zvanično oprostila od “kraljice igara” je mladim sportistima (koji žele da uspiju u sportu) podjelila savjete, znanje, bogato iskustvo.
36-godišnja Nikšićanka u karijeri je stigla da osvoji i WNBA sa LA. Sparksima, a ove sezone je bila na korak od titule u Evroligi, sa turskim Mersinom.
Povreda je spriječila najbolju crnogorsku košarkašicu da se oprosti od dresa reprezentacije Crne Gore na Eurobasketu u Izraelu i Sloveniji, koji počinje 15. juna.
“Za mene uspjeti u sportu, i u životu, je da ideš ka nekom cilju, snu i nikad neodustaješ. Bukvalno, zacrtati sebi visoke ciljeve, da te ljudi gledaju sa “čuđenjem”, i mislim da je to jedini način”, kazala je Dubljević na početku razgovora za Sportski.me.
Je li talenat neki prvi preduslov za uspjeh. Talenat bez kojeg se ne može?
“Mislim da je talenat samo jedna mala stavka. Ako samo ostanemo samo na tom talent, onda to nije dobro. On nije ni 10% već jedan mali procenat u tom sportskom sazrijevanju, odrastanju, odlučnosti”.
Koliko je važan motiv? Motiv da se dođe do cilja?
“Motiv – on je za mene jedna vrsta karaktera. Npr. moj motiv je toliko bio visok da ništa nije moglo da me skrene sa puta. Uvijek želim više od sebe. Želim više i od saigračica, tima. Prosto, sam sebe moraš da iznenađuješ svaki dan, ako želiš da naprtaviš nešto”.
Glad za uspjehom i radovanje svakom treningu, a pogotovo utakmici. Većina uspješnih sportista naglašavaju kako je ovo izuzetno bitan faktor?
“Taj momenat, takmičarski duh….Mene su naučili kad sam bila mlada, kako treniraš, tako i igraš. Na treningu se moraju postaviti visoki ciljevi, kao da je utakmica. Treba da bude intezitet jak, da postoji takmičarski duh, zdravi rivalitet – kako bi postao bolji svaki dan. I da tvoji saigrači te prate, postaju bolji svaki dan. Milsim da se taj momenat malo izgubio. Na trening se ide čisto da bi se zabavljalo. Zabava jeste bitna. Sportisti imaju sreću što je naš posao igra. Ali, ne treba zaboraviti ovaj drugi dio – kada dođe utakmica, ti samo treba da preneseš to što si radio u meč. Da imaš istu žar, želju, volju, kao kad treniraš”.
Uloga roditelja ( u razvoju sportista) nekad zna biti mač sa dvije oštrice. Kako Vi gledate na to?
“Način mog odrastanja i odrastanja današnje djece je skroz drugačije. Ja sam imala konstruktivnu kritiku (umjerenu) od roditelja. Nisu smjeli da se mješaju trenerima. Kada nisam igrala, oni su me pitali: Pa šta si uradila ? Nije bilo, a on (trener) te ne voli. Skroz je bilo drugačije nego sad. Danas, kad ne igraš trener ide. Žale se roditeljima. Djeca lažu roditelje, nisu iskreni. Prvo, nisu iskreni sami prema sebi. Mislim, da uloga roditelja treba da bude isključivo podrška i zdrava priča. Treneri postoje da bi trenirali, a roditelji da bi te bodrili. Treneri su danas i roditelji, psiholozi… Kada roditelji žele da preko djece ispune neke svoje ciljeve, to isključivo ide na štetu djece – to pokazuje toliko slučajeva u sportu”.
Karakter?
“Sa karakterom se rađaš. Karakter ne može da napraviš, postigneš, ugradiš.. Sa tim se rađaš. Ili jesi ili nisi lider. Za mene je to genetika. To se može prepoznati na kilometar”.
Koliko je bitan taj faktor prepoznavanja odluke (dobre)… često ti detalji znaju da prelome?
“Svi mi želimo da pravimo dobre odluke u sportu. Ima tih faktora dosta. Da potpišeš dobar ugovor, budeš dobar u meču na treningu…. Ali, dok nešto ne uradiš ne znaš. Ne možeš donijeti istu odluku sa 18, 25 ili 30 godina. Ja, bih pustila da mladi ljudi donose odluke, da uče, – makar one bile i loše jer ih one prave boljim ljudima i igračima”.
Sreća? Koliko je važna ?
“Sreću treba zaslužiti. Ako si tu u svemu 100% i vjeruješ u svoj cilj, san, i u najtežim momentima ne padaš, sreća će te pogledati. Ona je klučan faktor. Ti, nikad ne znaš ko gleda tu utakmicu, gdje možeš da odeš, poslije te utakmice. Uvijek treba davati svoj maksimum u datom momentu”.
Rad na sebi, korigovanje grešaka. Prihvatiti savjet, bez ega?
“Neke stvari ne možemo prihvatiti sa 15 ili 25 godina. Vrlo je bitno i ko nam daje savjet. Vrijeme je drugačije nego kad sam ja počinjala da igram. Kada ti se obrati stariji saigrač, dao bi mu do znanja da želiš da nauučiš. Danas je malo drugačije, djeca misle da sve znaju, zbog tehnologije, mreža…Pristup se promijenio. Moraš malo izokola da im priđeš, da ih ne bi povrijedio, da se oni ne bi zatvorili. Milsim da je i to bitno. Treba birati od koga ćeš prihvatiti savjet i koga ćeš poslušati.
Koliko je bitna sama atmosfera na putu ka uspjehu?
“Atmosfera je jako bitna. Isto, jako je teško doći do te dobre atmosfera u timu. Te stvari se dese. Treba da se radi na tome, ali isto tako ne može ništa na silu. Kada je dobra hemija u ekipi, među igračicama kada svi “ginu” jedini za druge – taj momenat treba iskoristiti jer nekad traje kratko. Treba raditi na tome, biti posvećen tim malim momentima van terena – posebno u ekipinimsportovima, gdje provodiš dosta vremena zajedno, a odvojen si od porodice, najbližih. Treba imati, isti cilj, motiv, želju i gurati jedne druge do limita motiva”.
Kako se po Vama postaje lider ? Nije lak zadatak, da zavrijediš pažnju, odnosno liderstvo u ekipi ?
“Lider se rađa. Lidera svi prepoznaju. To je osoba koja ne prihvata poraz, nikad ne odustaje. Lider ne mora da bude najbolji igrač, ali mora biti dobar čovjek i saigrač. Mora biti podrška svima i da ne dozvoli drugima da padaju . Jednostavno, nema tu puno nametanja. Te uloge se same dodjele”.
Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.
